Srđ je Grad

Privatizacija voda

Činjenica da veliki broj ljudi u svijetu ne ostvaruje pravo na pitku vodu ne znači da je opravdano to pravo ukinuti i tamo gdje se ono konzumira kao civilizacijski doseg. 

Kada se prije mjesec dana u medijima pojavila vijest da je na Wall Streetu započela trgovina vodom, mnogi su pomislili kako je krajem 2020. godine i službeno započela komodifikacija vode. Međutim, voda je kao roba na tržištu već jako dugo, dovoljno je zaviriti u hladnjak obližnje trgovine namirnicama. Stavljanje vode u plastičnim bocama na tržište i stvaranje umjetne potrebe za njezinom konzumacijom traje već desetljećima.

Što je, međutim, ipak novo i zlokobno u činjenici da se vodom trguje i na burzama? Čini se kako je neoliberalna mašinerija uspjela progurati ideju koja se već duže vrijeme potiho „kuhala“, ali čija se implementacija do jučer ipak smatrala nemogućom. Nepotrebno je isticati negativni simbolički značaj činjenice da je dostupnost resursa koji civilizirani dio svijeta smatra univerzalnim ljudskim pravom od danas limitirana profitom koji se na tom resursu može ostvariti. Neoliberalnom mokrom snu opće komodifikacije i privatizacije ni nebo nije granica!

Istina, i do sada smo vodu plaćali. Plaćali smo je komunalnim trgovačkim poduzećima koji su našim novcem gradili i održavali vodoopskrbnu infrastrukturu i distribuirali pitku vodu. Međutim, u javnim rukama i pod društvenom kontrolom, javna poduzeća činila su to nemotivirana logikom profita, gradeći i održavajući vodoopskrbnu infrastrukturu i distribuirajući pitku vodu i tamo gdje to nije tržišno  isplativo. 

Što možemo očekivati u budućnosti, a što početak trgovine vodom na Wall Streetu sugerira kao moguć distopijski scenarij? Možemo očekivati kako će izvori pitke vode, zajedno s javnim poduzećima koja ih danas iskorištavaju, preći u ruke banaka, fondova i investitora. Posljedice neće biti samo povećanje cijene vode, nego i ukidanje prava na pristup pitkoj vodi onim dijelovima društva za koje se to pokaže neisplativim. Činjenica da veliki broj ljudi u svijetu ne ostvaruje pravo na pitku vodu ne znači da je opravdano to pravo ukinuti i tamo gdje se ono konzumira kao civilizacijski doseg. 

Srećom, loša iskustva s privatizacijom voda u nekim europskim gradovima pokrenula su trend povratka javnih službi pod okrilje lokalne samouprave. Primjerice, remunicipalizacija vodoopskrbe grada Pariza donijela je financijsku transparentnost i uključivanje građana u rad lokalnih poduzeća, što je rezultiralo nižom cijenom i boljom uslugom.

S obzirom na činjenicu da je voda javno prirodno dobro, a pravo na vodu univerzalno ljudsko pravo, civilizacijski je zadatak države osigurati takav zakonski okvir koji će omogućiti lokalnoj zajednici  samostalno upravljanje vodnim resursima. S druge strane, zadaća je lokalne zajednice:

 a) osigurati određenu količinu besplatne vode svakom svom članu, 

b) depolitizirati rad javnih opskrbnih poduzeća,

 c) uključiti predstavnike građana (gradski kotari i mjesni odbori) u rad javnih poduzeća, 

d) dugoročno smanjivati količinu potrošnje. 

Tradicijska i ekološka poljoprivreda na području Grada Dubrovnika i okolice

Sjeme očuvanja bioraznolikosti i prehrambene suverenosti

Pratite nas:

Slušanje je prvi korak prema razumijevanju.