Održiv grad

Prostor, koji na dubrovačkom području velikim dijelom ima svojstva kulturne i prirodne baštine, najveći je neobnovljivi resurs kojim lokalne vlasti upravljaju. Neodgovoran odnos prema njegovom korištenju rezultirao je nakaradnim i preizgrađenim četvrtima i naseljima koja ne doprinose niti javnom interesu s obzirom da se u njima ne planiraju i ne nude javni sadržaji, niti individualnoj kvaliteti života stanovnika s obzirom da se takav anti-urbanizam temelji na točkastom otimanju i prenamjeni prostora koju ne prati odgovarajuća infrastruktura.

Ono što omogućuje neplansku i divlju gradnju koja je načelno legalna, upravo su prostorni planovi – točnije, nekvalitetan GUP i odugovlačenje donošenja UPU-a za povijesnu gradsku jezgru. Posljednje izmjene i dopune GUP-a donijele su kozmetički minimalna smanjenja visine zgrada, dok je očekivana ključna intervencija – a to je ugrađivanje dugo očekivane konzervatorske podloge za kontaktnu zonu UNESCO-vog lokaliteta (riječ je o području Ploča, Pila te čitave Gruške uvale) – izigrana.

Smjernicama ove konzervatorske podloge koja prepoznaje tzv. područja zajedničkih obilježja, propisani su tome odgovarajući gabariti novogradnje, čime bi se onemogućili pojedinačni neprimjereni projekti kojima svjedočimo na području čitavoga grada. Posebno su zabrinjavajuće mastodontske novogradnje na području Ploča, u neposrednoj blizini UNESCO-vog lokaliteta, odnosno, u najužoj kontaktnoj zoni, za koje su se dozvole „legalno“ ishodile suprotno preporukama UNESCO-a o obustavi gradnje na padinama Srđa. Premda smatramo da su se svime ovime stekli uvjeti za pokretanje izrade novog GUP-a, gradska je uprava u zadnjim danima svoga mandata pokrenula nove izmjene u kojima želi implementirati prethodno nabrojane smjernice. Aktivno ćemo kao i do sada sudjelovati u izradi i monitoringu ovih izmjena.

.

Činjenica da je povijesna urbana jezgra Dubrovnika na UNESCO-voj listi Svjetske baštine, umjesto da bude poticaj održivom razvoju utemeljenom na odgovornom odnosu prema jedinstvenoj dubrovačkoj baštini, rezultirala je neodgovornim iscrpljivanjem ovih dragocjenih i neobnovljivih resursa. Treba naglasiti da je uključivanjem na UNESCO-vu listu Svjetske baštine 1979. godine Dubrovnik postao dijelom zajedničke baštine čitavoga čovječanstva te tom čašću dobio i određene odgovornosti prema međunarodnoj javnosti. Jedna od njih je izrada Plana upravljanja koji se počeo izrađivati tek 2015. na poticaj lokalnih organizacija civilnog društva i uz aktivnu ulogu građana te je nedavno usvojen od gradskog vijeća.

Tijekom izrade Plana upravljanja jasno su se pokazali svi nedostaci u dosadašnjem upravljanju gradskim resursima, počevši od nepostojanja ili neadekvatnosti temeljnih prostornoplanskih dokumenata pa sve do postojećih strategija koje omogućuju neodrživo upravljanje turizmom.

Od ključne je važnosti da smjernice Plana upravljanja i njegov akcijski plan, na kojima je niz hrvatskih i međunarodnih stručnjaka i lokalnih dionika radio nekoliko godina, budu primijenjene pri svim budućim gradskim odlukama i strategijama vezanima uz prostorno planiranje (uključujući upravljanje javnim površinama, upravljanje prometom, kao i određivanje namjene gradskih prostora unutar povijesne gradske jezgre i uže kontaktne zone) i turizam (ovo se prvenstveno odnosi na nužnu izradu studije nosivog kapaciteta UNESCO-vog lokaliteta te sukladno tome ograničavanje kruzing turizma).

Nažalost, među prvim gradskim odlukama nakon usvajanja Plana upravljanja bila je odluka o davanju u zakup gradskog prostora na Stradunu još jednoj mjenjačnici po „kriteriju najviše ponude“, umjesto da se prostor po „kriteriju potreba građana“ te uz eventualnu subvenciju namijenio nekoj od djelatnosti koje kronično nedostaju u šumi mjenjačnica i suvenirnica. Trend nepoštivanja zaključaka stručnjaka i lokalne zajednice nastavljen je nedavnom odlukom o davanju koncesije Luci Dubrovnik za proširenje kruzerskog terminala, bez usklađivanja sa smjernicama Plana upravljanja.

Sinergija kulturne politike i zaštite okoliša

Posebnu pozornost stavit ćemo na razvoj sinergije između kulturne politike i zaštite okoliša. Stvaranje „zelene“ kulturne politike će uključiti uspostavu suradnje s lokalnim dionicima iz područja zaštite okoliša (npr. Institut za more i priobalje Sveučilišta u Dubrovniku; Institut za oceanografiju i ribarstvo; Javna ustanova Rezervat Lokrum; HAZU Zavod za istraživanje korozije i dealizacije, itd.). Zaštita okoliša kao tema kulturne politika i kulturnog razvoja je nužnost u kontekstu saniranja dosadašnjih i preveniranja budućih šteta uzrokovanih nekontroloranim rastom turističke industrije na dubrovačkom području. Uz to, razvoj svjesnosti o opasnostima uzrokovanim klimatskim promjenama i nagrizanjem ekološke ravnoteže je od izrazite važnosti za zajednicu koja svoj opstanak i prosperitet u potpunosti oslanja na prirodne i kulturne resurse. U tom smjeru će se izraditi analize dosadašnjih šteta u morskom i kopnenom ekosustavu koje su posljedica nereguliranog turističkog prometa, gradnje, izlova itd. Temeljem dobivenih podataka, uvest će se mjere smanjivanja štetnosti ekološkog otiska turizma na prirodne i kulturne resurse u dubrovačkom području, a u skladu s europskom regulativom, pogotovo u području očuvanja mora, zelenih površina, materijalne i nematerijalne kulturne baštine.

Uništavanje zelenila na javnim i privatnim površinama tijekom proteklih godina sve više uzima maha, pa svjedočimo ogoljenim gradskim vizurama i prenamijenjenim i betoniranim povijesnim vrtovima. Ovi trendovi moraju se zaustaviti, nakon izrade katastra zelenila kao temeljnog referentnog dokumenta, uvođenjem strožih pravila o uklanjanju zelenila, transformacijom nadležne gradske tvrtke u istinskog čuvara gradskog zelenila te projektima za ozelenjivanje javnih površina i poticanje revitalizacije privatnih vrtova. Obnova urbanog zelenila jedan je od glavnih načina borbe protiv posljedica globalnog zatopljenja na zdravlje i kvalitetu života u gradovima, koji je donedavno u Dubrovniku predstavljao povijesni kontinuitet.

Konačno, kao nužan korak – sukladno smjernicama Plana upravljanja – revidirat ćemo postojeće dokumente i prakse neodgovornog iscrpljivanja baštine i prostora. Odluke gradske uprave ne smiju biti kontradiktorne prihvaćenim principima odgovornog i održivog upravljanja. Kroz gradsko vijeće ćemo se boriti da se jasne smjernice struke poštuju u njihovoj cjelini, a ne parcijalno, da se donesu prostorni planovi kojima će se omogućiti odgovorno upravljanje prostorom, da se započne „zelena“ transformacija prometa te da se zaštita baštine shvati kao instrument zaštite vrijednosti i resursa, a ne kao prepreka za njeno izrabljivanje.

Voda je ključna za život i zdravlje i osnovno je ljudsko pravo. Stoga je bezuvjetna obveza lokalne vlasti osigurati pitku vodu svakom kućanstvu. Suvremena promišljanja prava na vodu idu u smjeru k definiranju određene godišnje potrošnje vode za koju su potrošači oslobođeni od plaćanja.

Porazno je da su se neka od izvora pitke vode zbog zagađenja zatvorili za korištenje, poput izvora Palata. Time se stvara dodatno opterećenje na sustav vezan uz Omblu. Nakon što je konačno dovršen projekt gradnje pročistača, čime su riješena česta zamućenja pitke vode s izvora Omble, ostao je problem utjecaja crnih voda s Grabovice, čija je prisutnost na izvoru Omble dokazana.

Postojeći kanalizacijski sustav je u nezavidnom stanju, što posebno dolazi do izražaja tijekom vršnih opterećenja. Projekt Aglomeracija Dubrovnik trebao bi riješiti navedene probleme te osigurati siguran i ekološki prihvatljiv prihvat, obradu i ispust kanalizacijskih voda sa područja grada Dubrovnika. Ovaj projekt predviđa više od 40 kilometara radova na modernizaciji sustava vodoopskrbe, kao i 31 kilometar radova na sustavu javne odvodnje, izgradnja novih crpnih stanica, vodosprema i ostalih potrebnih objekata te izgradnja novog uređaja za pročišćavanje otpadnih voda.

Pitanje oborinske odvodnje ostaje jedan od ključnih problema Dubrovnika koji zbog svoje konfiguracije mora ovom problemu pristupiti sustavno, nikako parcijalno. Pitanje oborinske odvodnje na mnogim je mjestima ostalo neriješeno, poput one u Zagrebačkoj ulici, žili kucavici prometa na Pilama prema staroj gradskoj jezgri. Sustavno će promišljanje ovdje raditi na izradi cjelovitog oborinskog sustava koji će uključiti čitav prostor Pila koji svojom konfiguracijom i već postojećim starim sustavom konala mora pronaći adekvatno rješenje odvodnje. Potrebno je sustavno raditi i na problemu ilegalnih kanalizacijskih spojeva na oborinsku odvodnju, naročito zbog posljedica izljevanja tijekom naglih i velikih količina oborinske vode.

Grad Dubrovnik je izradio već nekoliko studija vezanih uz promet na svom području. To su: Održiva prometna strategija Grada Dubrovnika (2008), Prometna studija (2012) i Studijska analiza gradskog prometa u gradovima Splitu i Dubrovniku s osvrtom na taxi prijevoz (2019).

Kao osnovni nedostatci definirani su problemi neadekvatne prometne infrastrukture, stupanj izgrađenosti Dubrovnika koji onemogućuje nadogradnju infrastrukture, odnosno, prometnica. To nas dovodi do zaključka da se problem prometa u Dubrovniku može rješavati jedino politikama smanjenja prometnog opterećenja. Promet pješaka je također vrlo otežan je je pješačka infrastruktura manjkava. Novije studije najprije su krenule od prometne prognoze za plansko razdoblje određujući očekivani trend rasta količine prometa u sljedećih 20 godina iz kojih je proizašlo da ćemo se zbog sasvim izvjesnog preopterećenja postojećih prometnica morat okrenuti alternativnim i učinkovitijim oblicima prijevoza.

To bi značilo sustavan rad na smanjenju prijevoza privatnim vozilima i što većoj okrenutosti javnom prijevozu s naglaskom na „zelene“ alternative. Uz ovo je neophodno da izrađeni Plana održive urbane mobilnosti (POUM) koji predstavlja sasvim novi koncept održivog planiranja prometa u gradovima postane aktivan dokument i da se njegove smjernice implementiraju u postojeći prometni sustav.

Evidencija komunalne infrastrukture

Grad Dubrovnik ima veliki problem s vođenjem komunalne infrastrukture. Pod hitno je potrebno napraviti popis cjelokupne komunalne infrastrukture, naročito s obzirom na agresivno prisvajanje građevinskog prostora na kojem se često puta nalazi komunalna struktura, nažalost – neevidentirana. Bez ovoga nemoguće je ovu infrastrukturu definirati statusom općeg dobra u javnoj uporabi.

Komunikacijska infrastruktura

Potrebno je pokrenuti procese stjecanja vlasništva nad komunikacijsko infrastrukturom u užem gradskom području. Stanovnici su desetljećima ulagali u razvoj infrastrukture koja je danas većinom u vlasništvu nekad javnih, danas privatiziranih tvrtki ili novih gospodarskih subjekata koji nude komunikacijske usluge.

Vlasništvom nad komunikacijskom infrastrukturom postiže se

• Ravnomjeran i ravnopravan pristup komunikacijskoj infrastrukturi i Internetu svim građanima što smatramo temeljnim pravom koje moraju osigurati institucije na nacionalnoj i lokalnoj razini
• Optimiraju se troškovi radova na izgradnji i održavanju infrastrukture
• Stvaraju se uvjeti za ravnopravno tržišno nadmetanje ponuditeljima komunikacijskih usluga i pristupa Internetu kreirajući tako bolje uvjete za same građene po pitanju kvalitete i cijene ponuđenih usluga

Širenje gradske bežične mreže treba planirati ravnomjerno u svim gradskim kotarevima i javnim institucijama kao i javnom gradskom prijevozu omogućavajući anoniman pristup internetu.

Prehrambena politika (u daljnjem tekstu PP) skup je politika kojima se određuje zajednička i sistemska vizija grada kada je u pitanju hrana, uz istovremeno definiranje onih akcija koje tu viziju pretaču u stvarnost. PP se odnosi na različite aspekte hrane, od prehrambenog ciklusa, poput uzgoja, distribucije i konzumiranja hrane, do otpada koji se stvara i njegove obrade.

Ostali aspekti neposredno se ili posredno odnose na ovaj ciklus ili imaju dodira s njim, poput: ekoloških i teritorijalnih faktora proizvodnje, kulture i stila života, zdravlja, ekonomije, istraživanja, infrastruktura, itd.

Postupak izrade PP-a obično ima dvije faze:
1.) faza analize
2.) faza javne rasprave

Faza analize

U prvoj fazi potrebno je analizirati:
1.) Urbani ciklus hrane u užem smislu (proizvodnja, prerada, logistika, distribucija, potrošnja, viškovi i otpad)
2.) Kontekst u kome se nalazi dubrovački prehrambeni sustav (npr. demografija, teritorij, bioraznolikost, energetski aspekti, vode, povezane ekonomije, zdravlje, kultura, obrazovanje, itd.)
3.) Politike i projekte grada koji su povezani s prehrambenim sustavom;
4.) Projekte društvenih i ekonomskih aktera koji djeluju u gradu na temu hrane u kontekstu stvaranja javnih dobara (dakle ne analiziraju se privatni projekti koji za cilj nemaju stvaranje nekog javnog dobra).

Budući da je riječ o sistemskom pristupu hrani, i posebice s obzirom na točku 1. analize, jasno je kako je Prehrambena politika Grada Dubrovnika (u daljnjem tekst: PPGD) bitno povezana s problemom Grabovice i Lučina razdolja (otpad) i Omble (voda). U slučaju Dubrovnika, zbog katastrofalnog nemara i nesposobnosti dosadašnjih gradskih i županijskih uprava da se uhvate u koštac s problemom upravljanja otpadom, odlagališta smeća svojim su položajem i zastarjelom tehnologijom već najizravnije ugrozila ne samo vodocrpilište za pitku vodu nego u budućnosti i uzgoj nekih proizvoda koji su simboli lokalne gastronomije (stonska kamenica i stonska mušula). Stoga ozbiljno razvijanje i primjena PPGD-a istovremeno znači i hvatanje u koštac s najvećim probemima Dubrovnika i može doprinijeti njihovom uspješnom, dugoročnom rješavanju.

Kada se na umu ima posebnost dubrovačkog konteksta u kojem je poljoprivreda desetljećima zanemarivana, faza analize nužno treba uključivati tri istraživanja u kojima treba koristiti sve dostupne podatke iz prijašnjih projekata i istraživanja dviju razvojnih agencija, DURA-e i DUNEA-e, kao i Sveučilišta, udruga i drugih institucija – točke 3. i 4.:

• Istraživanje „puta hrane“ na području Grada Dubrovnika i okolnih općina: odakle hrana dolazi na ovo područje i gdje se na njemu plasira (tržnice, trgovine i veletrgovine, mali dućani, internet, itd.), kao i gdje se i na koji način tretira otpad nastao kupovinom i konzumiranjem hrane. Riječ je, dakle, o takozvanom urbanom ciklusu hrane u kojem, s obzirom na geografski položaj Dubrovnika, nikako ne bi trebalo isključiti hranu koja u Dubrovnik i okolicu dolazi iz susjedne Bosne i Hercegovine.
• S prvim istraživanjem usko je povezano i drugo, ono o prehrambenim navikama građana Dubrovnika i okolice: gdje i po kojim kriterijima kupuju hranu, na koji se način o njoj informiraju, što po njihovom mišljenju nedostaje kad je dostupnost, raznovrsnost i kvaliteta hrane u pitanju. Iz prehrambenih navika građana jasno se mogu iščitati svi problemi lokalnog prehrambenog sustava, kao i njegove bitne točke na koje svaka buduća intervencija treba biti fokusirana. Jednostavnim posjetom bilo kojoj zelenoj tržnici u Dubrovniku i okolici jasno se može vidjeti koliki nered vlada u ovom sektoru prije svega kada su u pitanju osnovni podaci koje potrošač (prema EU i nacionalnim zakonima) mora dobiti o hrani koju kupuje: podrijetlo, način proizvodnje, itd., ali i kada su u pitanju higijenski standardi.
• Treće istraživanje treba se odnositi na količinu, kvalitetu i vlasnički status obradivih površina na području Grada Dubrovnika i okolnih općina, kao i na aktualnu proizvodnju (što se, gdje i u kojim količinama proizvodi). Ovdje je posebno važno razmotriti zakonski okvir i regulative kako na europskoj, tako i na nacionalnoj i lokalnoj razini kada je u pitanju poljoprivredno zemljište i poljoprivredna proizvodnja, kako bi se stekla jasna slika o mogućim mehanizmima poticaja koje gradska uprava može stvoriti kako bi privukla prije svega mlade da se posvete proizvodnji hrane. Ovo istraživanje također treba uključivati i podatke o količini poljoprivrednog zemljišta koje je od proglašenja nezavisnosti izgubljeno širenjem gradskog tkiva, s ciljem da se takvi trendovi stave pod kontrolu.

Faza javne rasprave

U drugu fazu, fazu javne rasprave nužno je uključiti najširi krug dionika: poljoprivrednike, ribare, ugostitelje, poduzetnike, specijalizirane trgovine, Sveučilište, gradske službe i institucije (s posebnim naglaskom na rasadnike te službe povezane s upravljanjem otpadom, gradskim zelenilom, upravljanjem vodom), privatna lica koja uzgajaju hranu u gradskim vrtovima, aktiviste i građane.

Nažalost, tek s pandemijom COVIDA-19 lokalnim vlastima i većini stanovnika Dubrovnika postalo je jasno koliko je opasno i nerazborito cijelu lokalnu ekonomiju temeljiti na jednoj, i to krhkoj, gospodarskoj grani kakva je turizam. Prehrambena politika sistemski je pristup hrani u svim njezinim segmentima i aspektima te je stoga za njezino uspješno osmišljavanje i provođenje snažna politička volja conditio sine qua non. U tom kontekstu, dodatno otežavajuća okolnost administrativna je rascjepkanost Hrvatske osmišljena upravo kako bi se lako održavao status quo. Stoga je za učinkovitu PPGD potrebno da susjedne općine (ponajprije Konavle, Župa dubrovačka, Dubrovačko primorje, ali i Ston i Orebić) prepoznaju hranu kao strateško pitanje ekonomske, okolišne, društvene i kulturne  održivosti te da i formalno prihvate primjenu PP na svojim administrativnim područjima.

Pogledajmo prioritete koje je sebi postavila milanska gradska uprava (jedna od prvih Europi koja je na sustavan način razvila PP):

• Osigurati zdravu hranu i vodu svim građanima;

• Promoviranje održivosti prehrambenog sustava;

• Promoviranje prehrambenog obrazovanja;

• Reduciranje bacanja hrane;

• Potpora znanstvenim istraživanjima u agri-prehrambenom sektoru.

Iz ovako definiranih prioriteta jasno je da u okolici Milana postoji snažna i konsolidirana poljoprivredna proizvodnja, koju ovakvom politikom treba pretvoriti u učinkovit i održiv sustav. To, dakako, nije slučaj s Dubrovnikom i okolicom. Stoga prioriteti PPGD-a moraju, prije svega, ići u smjeru obnove i osnaživanja poljoprivredne proizvodnje:

• obnova i osnaživanje poljoprivrede i stočarstva, školjkarstva i ribarstva na području Grada Dubrovnika i okolnih općina;
• razvijanje potrebne infrastrukture (fizičke i intelektualne) kako bi Dubrovnik u najvećoj mogućoj mjeri proizvodio visokokvalitetnu, gdje je to moguće ekološki uzgojenu hranu, ponajprije za potrebe vlastitih građana;
• edukacija građana, mladih, gradske uprave i profesionalaca na temu važnosti loklane (materijalne i nematerijalne) gastro baštine i mogućnosti njezina održiva vrednovanja;
• pretvaranje prehrambene proizvodnje u stratešku gospodarsku granu Dubrovnika i okolice.

Kako bi Grad Dubrovnik razvio učinkovitu prehrambenu politiku važno je podići svijest donositelja odluka o doprinosu koji hrana i gastronomija imaju u rastu, konkurentnosti i atraktivnosti gradova i mobiliziranju brojnih srodnih sektora i resursa. Proizvodnja i potrošnja hrane međusektorska je aktivnost koja utječe na mnoga pitanja koja gradovi i regije EU-a pokušavaju rješavati u sektorima kulture, održivog turizma, trgovine, zdravlja i boljitka, gospodarenja otpadom i biogospodarstva. Zbog toga u posljednjih nekoliko godina sve više gradova i regija usvaja posebne prehrambene politike i uspostavlja namjenska vijeća za hranu.

Nema nikakve dvojbe da na području Grada Dubrovnika i okolice nedostaje osnovna infrastruktura za ozbiljnije bavljenje poljodjelstvom i stočarstvom (sabirni centri na mjestima lakog dovoza i odvoza, male sirane i klaonice, sustav navodnjavanja, staklenici, veterinarska služba, banka sjemena, agro savjetovališta, suvremeno opremljene, polifunkcionalne tržnice, itd.). Zbog toga je razvoj ove infrastrukture jedan od preduvjeta primjene učinkovite PPGD, s naglaskom na male pogone koji neće imati negativan utjecaj na okoliš te će moći u relativno kratkom razdoblju postati ekonomski samoodrživi.

Poljoprivredu i stočarstvo ponajprije treba promatrati u kontekstu iznimno važnih gospodarskih grana, a tek onda u kontekstu turističkih djelatnosti i plasmana proizvoda kroz iste. Povratak stočarstva na područja na kojima ga je bilo stoljećima (kako na kopnu tako i na otocima) od ključnog je značaja za ekološko poljodjelstvo, bioraznolikost pašnjaka i zaštitu od požara. Grad Dubrovnik morao bi osmisliti niz malih pilot projekata povratka uzgoja autohtonih pasmina svinja, krava, ovaca, koza i peradi što ni u jednom segmentu ne ugrožava (što je, nažalost, rašireno mišljenje u Ministarstvu turizma) turističke djelatnosti, već predstavlja dodanu vrijednost autentičnoj ponudi seoskog i iskustvenog turizma.

Grad Dubrovnik morao bi u okviru svoje prehrambene politike objediniti sve dosadašnje vrste preporuka i oznaka u jedinstveno, vizualno i vrijednosno dosljedno obilježavanje proizvoda, inicijativa, dućana i ugostiteljskih objekata koji primjenjuju PPGD, šire njezinu filozofiju i promoviraju njezine ciljeve. Reduciranjem prevelikog broja neučinkovitih, jednokratnih preporuka i oznaka korisnicima bi se pružile jasnije i jednostavnije informacije pomoću kojih bi se lakše orijentirali pri svom izboru. Osim toga, važno je naglasiti da bi svi proizvodi dobijeni zahvaljujući poticajima Grada Dubrovnika u okviru njegove prehrambene politike morali prvenstveno biti namijenjeni njegovim stanovnicima, dakle, usmjereni na lokalne tržnice, u škole i vrtiće (ovo traži inicijative zdrave prehrane i prehrambene edukacije). Na Stradunu, toj jedinstvenoj vitrini ne samo Dubrovnika nego i cijele Hrvatske, morao bi postojati prostor u kojem bi Grad cjelogodišnje promovirao svoju prehrambenu politiku, njezine proizvode, inicijative i postignuća.

U Dubrovniku postoji duga tradicija uzgoja voća u povrća u vrtovima, dakako, za osobne i obiteljske potrebe. Uloga gradskih uzgajivača trebala bi biti očuvanje fonda sjemena autohtonih sorti, te edukacija najmlađih na temu važnosti uzgoja lokalne, sezonske hrane. Kako bi se građani motivirali da pristupe ovoj inicijativi, mogao bi se osmisliti mehanizam poticaja prema kojem bi „čuvari sjemena“ mogli kupovati proizvode PPGD-a po povlašćenim cijenama.

Dubrovačke zelene tržnice (place) trebaju biti ne samo mjesta prodaje i kupovine poljoprivrednih proizvoda, već i mjesta edukacije i promocije lokalne gastro kulture i baštine, po ugledu na tzv. Slow Food Tržnice Zemlje. Na njima bi trebali biti zastupljeni isključivo lokalni proizvođači i obrtnici čiji proizvodi imaju veze s hranom i poljoprivredom, a koji se bave održivom poljoprivredom, poštivaju dobrobit životinja te, kad god je to moguće, čuvaju bioraznolikost. Štandovi moraju biti tako opremljeni da kupcu pružaju sve neophodne podatke o OPG-u (lokalitet, adresa i kontakt) i njegovim proizvodima. Polifunkcionalne zelene tržnice tako postaju mjesta na kojima se mogu organizirati prezentacije proizvoda, kušanja, promocije knjiga, i na kojima obitelji s djecom mogu provesti ugodno prije ili poslijepodne u restoranu koji nudi jela od proizvoda lokalnih poljoprivrednika.

PP nije projekt, već sveobuhvatan proces koji uključuje cjelokupnu gradsku upravu (a ne samo pojedina pročelništva), civilno društvo, privatni sektor, tercijar, itd. Stoga je njezino učinkovito razvijanje rezultat rada multidisciplinarnog tima, a za njezino provođenje obično je odgovoran dogradonačelnik. Nije potrebno stvarati nova pročelništva za primjenu prehrambene politike, već je važno sve članove gradske uprave informirati i educirati na temu PP-a.

Dosadašnje stambene politike Grada Dubrovnika pokazale su se nedovoljno promišljenima. Posljednja s predloženim modelom davanja u najam
stana na 10 godina s mogućnošću kupnje pokazala se čak i zakonski neprovedivom. Osim nemogućnosti da jedinice lokalne samouprave mogu raspolagati svojim nekretninama bez javnog natječaja i tržišne cijene, postojala je realna opasnost da se svi ugovori sklopljeni s najmoprimcima i budućim vlasnicima pokažu – ništetnima. Jednako tako nije se mogla garantirati povlaštena cijena stambenog prostora. Između ostalog ovaj model nije uzeo u obzir sve one građane Dubrovnika koji žive s roditeljima u zajedničkom domaćinstvu i nemaju ugovorom reguliran podstanarski status što smatramo vrlo diskriminatornim. Konačno, smatramo nedopustivim da se pod parolom „stambenog zbrinjavanja“ javnim novcem omogućuje stjecanje stambene nekretnine u privatno vlasništvo.

Jednako tako nam je neprihvatljiv klasičan model subvencioniranja stambenih kredita gdje milijuni javnog novca završavaju kao profit banaka i prodavača nekretnina. Problemi nastaju kad cijene nekretnina za koje se dobije subvencija u tom trenutku narastu i do 10% naročito na onim područjima, poput Dubrovnika, gdje tržište može postavljati i diktirati abnormalno velike cijene kvadratnih metara. Jednako je tako ovaj model problematičan i zbog činjenice da stambeni krediti nisu dostupni velikom broju mladih. Oni ih ne mogu dobiti jednostavno zato jer rade i zarađuju temeljem ugovora sklopljenih na određeno vrijeme, ugovora o djelu i sl. Da to nije njihov izbor potvrđuju i istraživanja koja su pokazala da gotovo 90% mladih zaposlenih ljudi bira privremenu i povremenu zaposlenost iz nužde jer ne može naći stalni posao.

Mi smatramo da nasuprot neprovedivom modelu „Dubrovačke stanogradnje“ i subvencioniranju bankovnih kredita za kupnju stanova, razvoj stambene politike Grada Dubrovnika treba ići k modelu povećanja fonda javnih stanova za trajni najam. Ovi se stanovi ne mogu preprodavati, ostaju u trajnom javnom vlasništvu i jednako su dostupni građanima, posebice mladima. Ovim modelom uzimaju se u obzir svi segmenti zajednice počev od socijalnih slučajeva sve do visokokvalificirane radne snage, što omogućuje zajednici da upravlja i svojom demografskom politikom.

Dubrovačko gospodarstvo koje izuzetno ovisi o prilivu kvalitetne radne snage ovim omogućuje da Dubrovnik bude mjesto izbora, mjesto pokretanja vlastitog poduzetništva, mjesto kvalitetnog i priuštivog stanovanja, bez straha od gubitka stambenog prostora. Mladima će ovo zasigurno biti pomoć sve dok sami ne dođu u priliku kupiti vlastitu stambenu nekretninu. Konačno, u budućnosti, ovaj će model zasigurno dovesti i do stabilizacije cijena nekretnina koje su danas većini ljudi apsolutno nepristupačne.

Nedavni primjer daljnje apartmanizacije zone Orašca jasno ukazuje na nedostatak ikakve ozbiljne stambene politike. Prostor koji se mogao urbanističkim planovima definirati kao zona stanovanja ponovno je potrošen u smjeru otvaranja novih turističkih kapaciteta koji posljedično negativno djeluju na razvoj lokalne zajednice i njezinih potencijala.

U smislu moguće nove stambene izgradnje otvara se područje Pobrežja, no, već danas se jasno vide negativne tendencije gradskih politika koje drže da se stvari riješavaju olakim dijeljenjem gradskog zemljišta. Bez ozbiljno napravljenih urbanističkih studija i planova u kojima će se definirati logične cjeline zahvata tako da se budućim stanovnicima novih stambenih objekata osigura cjelovita infrastruktura (vrtići, škole, parkovi, igrališta, ostale usluge) prijeti velika opasnost da dobijemo nove – „spavaonice“. To će biti samo prividno rješavanje stambenih potreba naših građana u kojima će jedino mjerilo biti – niska cijena stambenog prostora.

Dugoročno, ovo će biti politika novog uništavanja suštine kvalitetnog stanovanja i još jedno nepovratno gubljenje prevrijednih prostornih resursa.

Sve veći broj vozila uzrokuje porast potrošnje energije u prijevozu i različite oblike onečišćenja, gužve i smanjenu mogućnost kontrole prometa uzrokujući značajno smanjenje kvalitete života. Dubrovnik je zbog svoje, urbanistički gledano, loše prakse sebe doveo na sam rub mogućeg poboljšanja što se naročito vidi u teškoćama regulacije prometa i nekvalitetne povezanosti dijelova grada.

Jedna od mogućih alternativa jest i tzv. zeleni javni prijevoz. Praksa EU ide k financijskim potporama održivih i zelenih sustava javnog prijevoza te k dizajniranju sustava koji koristi informacijske sustave za prikupljanje informacija vezanih uz moguće kupce (putnike) koji će koristiti javni prijevoz.

Plan održive urbane mobilnosti je strateški plan koji se nadovezuje na postojeću praksu u planiranju i uzima u obzir integracijske, participacijske i evaluacijske principe kako bi zadovoljio potrebe stanovnika gradova za mobilnošću, sada i u budućnosti, te osigurao bolju kvalitetu života u gradovima i njihovoj okolini.

Plana održive mobilnosti definirao je sve nedostatke u Dubrovniku te donio i neke smjernice za poboljšanje i stvaranje održivoga transportnog sustava:

• Smanjiti brzinu vožnje do 30 km/h na nekim cestama (oko bolnica, škola, vrtića, sveučilišta i drugih javnih institucija)
• Poboljšanje vidljivosti pješaka na pješačkim prijelazima provođenjem zakonskih propisa
• Promocija održive mobilnosti i zdravog načina života kroz obrazovne aktivnosti
• Poboljšati upravljanje cijenama za parkiranje
• Premještanje parkirališta u predgrađa i na obode grada
• Organizacija integriranog javnog prijevoza: implementacija transportne carinske unije
• Unapređenje infrastrukture nogostupa u skladu s europskim i nacionalnim standardima
• Iniciranje ITS – a i prioritizacija javnog prijevoza
• Iniciranje odluke o uvođenju naplate parkiranja za sva konvencionalna vozila i oslobađanje od plaćanja parkiranja električnim vozilim u javnom prostoru
• Implementacija sustava javnih bicikala (pilot područje)
• Uvođenje flote električnih autobusa
• Proširenje displeja (real time) na stanicama javnog prijevoza
• Poticanje razvoja aplikacija za mobilnost (Mobility as a Service – MaaS) (Spajanje postojećih aplikacija za mobilnost (Smart parking, Libertas app, Dubrovnik eye, zračna luka Dubrovnik, Dubrovnik Karta i šetnje)) i stvaranje novih mogućnosti
• Instalacija aparata za kupnju karata
• Postavljanje informacijskih panela na sva stajališta javnog prijevoza
• Implementacija e-karte (digitalizacija)
• Implementacija sustava teretnih bicikala
• Povećanje broja kanala putničkog sustava informiranja
• Pametni parking (Smart parking)
• Osnivanje koordinacijskog tijela za alternativne oblike mobilnosti
• Uspostava Park & Ride sustava
• Poticanje prelaska taxi flote na hibridna/eletrična vozila
• Spajanje nogostupa za završetak pješačke staze
• Postupno zamjena postojećih javnih vozila električnim vozilima
• Implementacija Shared space zone
• Praćenje podataka o prometu

Premda su neke od predloženih smjernica već zaživjele, to još uvijek nije dovoljno, naročito ne s obzirom na pitanje vozila koja su u prometu. Lokalne jedinice urbanih sredina trebaju percipirati činjenicu da se Plan održive urbane mobilnosti nadograđuje, proširuje na postojeće planove.

Budući da se sve više i više zemalja u EU obvezuju na klimatsku neutralnost, svijet mora pronaći rješenja za dekarbonizaciju svakog posljednjeg dijela našeg gospodarstva. Kako se EU bude udaljavala od svoje ovisnosti o fosilnom gorivu, vodik će igrati ključnu ulogu u našim budućim energetskim sustavima i za postizanje cilja utvrđenog u Europskom zelenom dogovoru o postizanju neutralnosti ugljika u EU do 2050. godine.

Vezano uz prijevoz, vodik je najbolje riješenje za zamjenu ugljikovodika u gorivima srednjih/većih automobila, no, infrastruktura za punjenje vodikom je u usporedbi s drugim alternativnim oblicima najmanje razvijena, stoga je potrebno raditi na ovim preduvjetima. EU je već pokrenula projekte primjene vodikovih tehnologija vezanih uz urbanu mobilnost, odnosno čisti javni gradski prijevoz i izdašno ih financira sredstvima fondova EU i Mehanizma za oporavak i otpornost vezano uz financiranje Zelenog plana za Europu. Dubrovnik ovdje mora tražiti svoju priliku.

U planiranju turističkog razvoja grada potrebno se odmaknuti od dosadašnjih modela neplanskog i neodrživog turističkog razvoja. Temeljna pitanja kojima se turistička ponuda Grada treba baviti su:

• Kako podizati kvalitetu turističke ponude uz istovremeno podizanje kvalitete života i rada lokalne zajednice?
• Kako potaknuti malo poduzetništvo u sustavu turizma?
• Kako turizam može diversificirati gospodarstvo i potaknuti jačanje „neturističkih“ djelatnosti?
• Kako razvijati polivalentnu infrastrukturu koja u prvom redu služi lokalnom stanovništvu, a onda i posjetiteljima

U planiranju budućeg turističkog razvoja optimalno je napraviti par razvojnih faza/modela jer je nerealno očekivati kako će se turističke brojke Dubrovnika brzo vratiti na razinu rekordne 2019., što u osnovi nije u interesu ni društvenog ni ekonomskog prosperiteta Grada.

• faza I. – oporavak/postcovid turizam
• faza II. – cjelogodišnji prostorno, okolišno i društveno odgovorni turizam kojim će se upravljati sustavno, promišljeno i racionalno

“Ovo je prvo ljeto da smo se moja obitelj i ja s mirom naspavali. svi su apartmani oko nas radili, ali je bio zatvoren hostel. automatski nije bilo divljanja kroz ulicu, galame, urlanja, potezanja kufera, jaukanja. dakle, može se, samo u umjerenom obliku, odnosno bez hostela. jel netko drugi ima slično iskustvo?”;

Ovakav stav jedne građanke objavljen na društvenim mrežama, pokazuje najbolje ono u što je nepromišljenim i stihijskim razvojem pretvorena glavna gospodarska grana od koje živi veći dio grada. Na žalost ova “mjera”; koja nam se dogodila nije planirana, niti je poželjna, ali je ona činjenica. Svoj pristup turističkom razvoju dosadašnje gradske uprave temeljile su na slučajnosti i stihiji koja je rezultirala uništavanjem javnog prostora i narušavanjem kvalitete života u gradu, te dalje destimulacijom za bilo kakve proizvodne djelatnosti.

Vrijeme je za temeljiti zaokret u tom smislu. Za razliku od dosadašnjih praksi kojima je turizam poticao uvoz i stranu proizvodnju (principima slobodnog tržišta), uvest ćemo lokalne politike, a na nacionalnoj razini se boriti za uspostavo onih politika koje trebaju biti pokretač lokalne proizvodnje i koje trebaju jačati ljudski kapital, sve kako bi bili u stanju nositi se sa stalnim izazovima i promjenama u ekonomskoj sferi.

Turizam može biti prilika za poticanje drugih oblika gospodarskih djelatnosti od poljoprivrede do kreativnih industrija. Kultura uz navedeno zauzima posebno mjesto u definiranju izvorne ponude turističkog proizvoda kakav se očekuje u budućnosti. Turizam se ovom krizom temeljito mijenja, nema improvizacija, zahtjevi gostiju su sigurnost prije svega, a za tu sigurnost i veću razinu usluge su gosti spremni platiti više. Traži se privatni smještaj visoke kvalitete, nautički, kamping i kulturni turizam. Posebni se zahtjevi postavljaju i na način komuniciranja higijenskih i epidemioloških mjera koja lokalne zajednice primjenjuju. sve su to nijanse kojima ćemo se ili razlikovati od konkurencije i stvoriti dodatnu vrijednost ili ćemo se utopiti i iščekivanju povratka na staro.

Turizam mora bit usporen i usklađen s prirodom. To primjerice znači ulaganje u uređene i označene pješačke staze, kultivirane đardine, mjesta oplemenjena biljkama za obnovu psihofizičkih sposobnosti.

Osnovne smjernice koje u ovoj fazi turističkog oporavka treba poticati:

• „on line“ ture i događanja
• inicirati i poticati domaću turističku potražnju (pozitivna diskriminacija)
• okrenuti se lojalnim tržištima u susjedstvu
• promovirati događanja na otvorenom „outdoor turizam“
• poticati personalizirane, individualne ture
• koristiti rute i itinerare koji su prije bili zanemarivani zbog prevelikog broja sudionika („rutama dubrovačke tradicije“ – obilasci obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava Dubrovnika, dubrovački đardini, crkvice unutar zidina, „dubrovačka karantena“ i sl.)
• poticati kreativne male poslovne subjekte
• staviti naglasak na kampove, glamurozna kampiranja tzv. glamping, tematizirane kampove (posebno kampove na seoskim gospodarstvima) i luksuzni privatni smještaj s tradicionalnom i autohtonom ponudom
• pratiti i poticati turističku potrošnju koja će ostajati i cirkulirati u lokalnoj ekonomiji (usmjeriti se na primjere dobre prakse)

Ovaj model/faza je naš ciljani smjer i scenarij koji je dugoročno održiv. Prema ovom modelu turistički razvoj će biti sporiji ali stabilniji, sa povećanim prihodom uz identičan broj noćenja, povećanom kvalitetom ponude uz istovremeno zadovoljstvo lokalnog stanovništva kvalitetom života te s manjim opterećenjem prostora, manjim zagađivanjem okoliša te nižom razinom sezonske koncentracije putnika.

Razvojne smjernice koje u to smislu treba poticati:

• razvoj održivog turizma daleko od granice pojave negativnih utjecaja na lokalnu zajednicu, okoliš i ekonomiju
• financiranje operacionalizacije Plana upravljanja zaštićenom spomeničkom baštinom
• razvoj modela kvalitetnog upravljanja prostorom, posebno onih s povećanom turističkom eksploatacijom
• uska suradnja s lokalnim stanovništvom i znanstvenom zajednicom pri donošenju strateških i operativnih planova u turizmu jer „lokalci“ imaju veći interes za održivo korištenje resursa nego država, udaljene upravljačke strukture korporacija i udaljena znanstvena zajednica, upućeniji su u zamršenost primjene načela održivog turističkog razvoja u praksi te su sposobniji učinkovito upravljati resursima naglašavanjem izvornosti, tradicije i autohtonosti („Turistička destinacija koja brine o svojim lokalnim stanovnicima još će bolje i kvalitetnije brinuti o svojim posjetiteljima“)
• naglašavanje tradicije i izvornosti te vođenje računa o ekologiji (dodjela oznake „izvorno dubrovačko“ restoranima koji nude isključivo izvorna dubrovačka jela i pića, te vlasnicima luksuznih privatnih smještajnih jedinica uređenih u „dubrovačkom“ stilu koji vode brigu o ekološkim aspektima te poštuju tradicijski graditeljski izričaj)
• uskladiti relevantnu legislativu i otkloniti poslovna i razvojna ograničenja svim nositeljima turističke ponude koji će se profilirati na turističkom tržištu izvornim dubrovačkim proizvodima kulture života i rada
• poticanje povezivanja nositelja turističke ponude (posebno onih u restoraterstvu i gastronomiji) s lokalnim poljoprivrednicima, ribarima i lovcima
• poticanje volonturizma – spoj turizma i volontiranja (turisti su danas sve obrazovaniji, iskusniji te društveno osjetljiviji)
• visoka transparentnost ulaganja prihoda od turizma
• razvoj turizma pristupačnog svima – „accessible tourism“ (slabije pokretnim umirovljenicima, osobama s invaliditetom)
• jačati obrtničku komoru i udrugu privatnih iznajmljivača
• poticati „otočni“ turizam vraćanjem na „izvorne postavke“– glamping, robinzonski turizam, luksuzni privatni smještaj – povezivati posebne oblike turizma posebno na obiteljskim gospodarstvima (glamurozno kampiranje + enogastronomija + agroturistička ponuda/branje i prerada voća i povrća + ribolov)
• smanjiti ovisnost o turizmu kroz poticanje „neturističkih“ djelatnosti (poljoprivreda, obrtništvo, IT, ribarstvo/marikultura, lov)
• „primjeri dobre prakse“ – suradnja s gradovima koji su također pod zaštitom UNESCO-a ali odgovorno i održivo upravljaju turizmom
• podizanjem kvalitete modificirati ponudu nautičkog turističkog proizvoda
• standardizirati uslugu u smještajnim objektima skupine „Ostali ugostiteljski objekti za smještaj“
• poticati povezivanje malih i srednje malih poduzetnika u sustavu turizma
• poticati sadržajno bogat i horizontalno, vertikalno i dijagonalno kvalitetan hotelski smještaj
• tematski parkovi temeljeni na izvornim lokalnim posebnostima (zabavno-poučni park Marin Getaldić ili Ruđer Bošković).

Gospodarenje otpadom je skup aktivnosti, odluka i mjera usmjerenih na:

• sprječavanje nastanka otpada, smanjivanje količine otpada i/ili njegovoga štetnog utjecaja na okoliš
• obavljanje skupljanja, prijevoza, oporabe, zbrinjavanja i drugih djelatnosti u svezi s otpadom, te nadzor nad obavljanjem tih djelatnosti
• skrb za odlagališta koja su zatvorena.

Gospodarenje otpadom predstavlja unaprijed promišljen i strateški pristup vezan uz sve faze gospodarenja otpadom. On počinje „na kućnom pragu“ i prolazi kroz sve faze s ciljem da se otpad tretira kao korisna sirovina uz minimaliziranje krajnjeg ostatka. Grad Dubrovnik nema nikakav strateški odnos prema ovoj djelatnosti koja ima veliki potencijal biti i dio gospodarske dobiti s ciljem smanjenja cijene usluga građanima, ali i otvaranja novih postrojenja i osiguranja poslovne djelatnosti i zapošljavanja. Gospodarenje otpadom je neposredno vezano i uz zdravlje građana te smatramao da u tom smislu Grad Dubrovnik mora ubrzati procese zatvaranja gradskog odlagališta Grabovica osiguravši stanovnicima zdrav okoliš i onemogućujući otjecanje procjednih voda s odlagališta u podzemni sustav rijeke Omble. Danas smo svjedoci činjenice da se odlagalištu koje je trebalo biti sanirano i zatvoreno još 2020. produljuje radni vijek za još barem četiri godine. Dubrovnik je u ogromnom zakašnjenju glede regulativa EU, što nas može doveti do plaćanja penala – naravno iz džepova građana. I premda smo već 2020. trebali biti na 50% razdvajanja korisnog otpada, Dubrovnik se godinama ne miče s 15% odvojeno prikupljenog otpada.

Velika sredstva se plaćaju za uklanjanje nezakonito odloženog građevinskog otpada s područja samog grada ili njegove okolice, a veliki iznosi se plaćaju privatnim tvrtkama za obradu i zbrinjavanje otpada. Razlog tome je sustav gospodarenja komunalnim otpadom koji ne uvažava potrebe građana i koji se gradi stihijski, bez jasne vizije i plana kako uz što manja financijska ulaganja doći do najboljih rezultata korištenjem najbolje raspoložive tehnike i opreme u cilju ostvarenja zacrtanih ciljeva. Grad donosi Odluku o načinu pružanja javne usluge prikupljanja komunalnog otpada na način da direktno krši zakonom propisane mjere i postupke, pa tako ni do danas nije uspostavljeno odvojeno prikupljanje biootpada.

Jedan smo od rijetkih gradova u kojima se kante za otpad još uvijek nalaze na javnim površinama. Još uvijek nije uspostavljen cjeloviti sustav evidencije preuzimanja otpada kao niti zakonom propisana mogućnost da građani/ke mogu predati glomazni otpad na kućnom pragu. Umjesto ulaganja u jeftinije i učinkovitije načine prikupljanja otpada, Grad je ulagao u podzemne spremnike koji se nalaze na javnim površinama i u skupe kamione, propustivši financiranje EU sredstvima ulaganje u izgradnju sortirnice, kompostane/bioplinskog postrojenja i više reciklažnih dvorišta, kao i dobivanje spremnika za biootpad.

Dubrovnik je na začelju RH po količinama prikupljenog korisnog otpada, odnosno, ovisi o volji CIOS-a i drugih privatnih tvrtki hoće li i kada biti preuzet otpad koji su građani odvajali. Kako ne postoje sortirnice, koristan otpad često završi na Grabovici i tamo čeka vjetar ili neka bolja vremena. 

Ogromna sredstva se planiraju uložiti u Lučino razdolje, a ukoliko se i izgradi taj centar za gospodarenje otpadom koje je je po mišljenju struke izrazito opasno za Malostonski zaljev, problem neučinkovitog i neodrživog sustava gospodarenja otpadom u Dubrovniku će nastaviti postojati.

Omogućit ćemo građanima odvajanje korisnog i biootpada na kućnom pragu na najučinkoviti način imajući u vidu financijski najoptimalnija rješenja.

• Izgradit ćemo sortirnicu korisnog otpada (i na taj način potaknuti otvaranje tvrtki koje će proizvoditi proizvode iz otpada).
• Otvorit ćemo centar za ponovnu uporabu.
• Otvorit ćemo veći broj manjih reciklažnih dvorišta.
• Omogućiti ćemo predaju glomaznog otpada na kućnom pragu.
• Postavit ćemo Čistoći ciljeve za zatvaranje ciklusa obrade glomaznog otpada i zelenog rezanog otpada, a ne kao do sada da te usluge za nju obavlja i skupo naplaćuje privatna tvrtka.
• Osigurati ćemo da korisnici usluga plaćaju manju cijenu usluge, odnosno, da cijena bude sukladna načelu “onečišćivač plaća” – tko više proizvodi – više plaća, vodeći računa o starijim građanima i obiteljima s malom djecom.
• Educirati ćemo građanke i građane o pravilnom postupanju s otpadom kontinuirano, a ne samo da ispunimo formu, što je sada slučaj.
• Uspostavit ćemo bolji nadzor nad nepropisno odloženim građevinskim i drugim otpadom u suradnji sa svim građanima i građankama
  Grada..