Dopis Konzervatorskog odjela u Dubrovniku od 26. studenog 2015. predstavlja primjer odgovorne i pravovremene reakcije stručnog tijela, upravo u vrijeme kada su se odvijale pripreme za postavljanje novih sadržaja na Stradunu, glasovitih – kućica.
Grad Dubrovnik, odnosno, gradonačelnik Andro Vlahušić (čitaj Djed Mraz) i dogradonačelnik Raguž (čitaj Vilenjak) ne mogu reći da nisu bili upućeni i kako na vrijeme nisu mogli (morali) zaustavili ono što su konzervatori smatrali devastacijom javnog prostora Straduna. Oni su, dakle, znali, ali nisu imali hrabrosti javno i na vrijeme odreagirati. Bojeći se reakcije, ne samo struke, nego i osude javnog mnijenja, riskirali su, napravivši gotovo sve kako bi opravdali ovo svoje bezakonje (ali i loš ukus, rekli bi neki). Tako su npr. autobusi Libertasa počeli besplatno voziti prema Gradu, a djeca su mogla uživati u pahuljama lažnoga snijega, kao da su npr. u Beču.
Uz to, alarmirala su se i dežurna piskarala, glasnogovornici, ne bi li očigledno bezakonje pretvorili u svoju pobjedu.
Može se reći da im je ovom prilikom i uspjelo jer, sudeći prema reakcijama, ljudi su sretni, opet su u Gradu, “šušur” je posvuda…, a tek pokoji glas neslaganja biva vrlo brzo i djelotvorno ugušen epitetima poput „dežurna grintala“, „Grinichi“, „njorgetala“ i sličnima. Za to vrijeme naš se Gradonačelnik posvuda slavodobitno naslikava okružen ponajviše dječicom, pokušavajući nas sve skupa malo-pomalo poslati na dugi zimski počinak suptilnim porukama koje sugeriraju: „ne brinite se vi ništa, ja mislim na sve.“
Nažalost, dio naših sugrađana nasjeda na ovakvo prodavanje snova, što zbog vlastite naivnosti, što zbog neupućenosti s kim, zapravo, imaju posla.
No, je li stvarnost doista takva kakvom nam se u ovo doba Božićnog darivanja nastoji prikazati!? Dubrovnik, čini se, sanja svoj posljednji san, u režiji gradonačelnika Vlahušića, samozvanog Andersena, nevjerojatno uvjerljivog lašca, koji se, pritisnut procesima Državnog odvjetništva u slučaju Revelina, milijunskom muljažom s Lazaretima, neplaćajem ugovornih obveza u slučaju Garaža i drugim aferama, igra Djeda Mraza s ogromnom vrećom iz koje vadi i naše posljednje „dubrovačko blago“ na Srđu, bezobzirno ga poklanjajući ovim ili onim sumnjivim „investitorima“.
Ovu mračnu stranu „našeg“ gradonačelnika nećete vidjeti, jer je ona vješto skrivena od očiju javnosti njegovim ledenim osmjehom Snježne Kraljice, osmjehom jedne od likova Andersenovih bajki.
Ne ulazeći trenutno u pitanje toga što Gradu treba ili ne treba i jesu li to kućice ili ne, KLGB Srđ je Grad želi ukazati na to da se institucije moraju poštivati, slagali se mi s njima osobno ili ne, jer baština koju smo naslijedili nije osobna već naša zajednička stvar u kojoj ovo Mi jesu i oni koji su ovdje bili prije nas i oni koji će doći nakon nas.
I konačno, problem Stare gradske jezgre ne rješava se kičastim Božićnim dekoracijama. Upravo gradonačelnikova nesposobnost da zaustavi sustavno iseljavanje Grada dovelo je do ovog mrtvila koji onda nastojimo sakriti od nas samih zavodljivim svjetlucanjem kiča. Kada jednom i to prođe – što će nam ostati?!
