Kako bismo javnosti objasnili razloge zbog kojih gradonačelnik grada Dubrovnika otvoreno sramoti značaj i mudrost grada koji, nažalost, predstavlja, u ovom kratkom izlaganju uvodno ćemo ukazati na neke fenomene iz hrvatske povijesti vezane uz simbole NDH i njihove pojave u tzv. „novom kontekstu“ kojima smo svjedočili u Frankovićevom jeftinom ulizivanju neki dan u Imotskom.
Najprije, HOS kao skraćenicu za „Hrvatske oružane snage“ treba razlikovati od termina HOS kao skraćenice za „Hrvatske obrambene snage“. Naime, „Hrvatske oružane snage“ naziv je za vojne snage u NDH, u kojoj su, nakon njihove reorganizacije u studenom 1944. godine, u jedinstvenu vojsku bili spojeni Domobranstvo i Ustaška vojnica. Ove su snage djelovale sve do poraza NDH u svibnju 1945. Vrhovni im je zapovjednik bio poglavnik Ante Pavelić, čovjek koji je početkom 30-tih godina prošlog stoljeća u emigraciji u Italiji osmislio pozdrav „Za dom spremni“ kao hrvatsku inačicu pozdrava talijanskih fašista „Pronti“ (Spremni). Došavši na vlast 1941., zahvaljujući poklonjenoj državi od strane nacističke Njemačke i fašističke Italije, parola „Za dom spremni“ počinje se vezivati uz progone i organizirano ubijanje svih onih nepoćudnih novom ustaškom režimu, u kojima je osim Židova, Roma, Srba, bilo i mnoštvo Hrvata. Pod parolom „Za dom spremni“ ustaše daju gotovo čitavu Dalmaciju Italiji, dopuštajući da se Talijana okruni za hrvatskoga kralja – Tomislava II. Hrvati iz Dalmacije i ostatka Hrvatske, noseći crvenu zvijezdu petokraku, dižu se protiv ovog izdajničkog „Za dom spremni“ i u četverogodišnjem krvavom ratu vraćaju sve hrvatske krajeve u cjelinu, pridodajući im i Istru.
Parola „Za dom spremni“ ostala je tako trajni simbol sustavnog progona, deportiranja i ubijanja ljudi i jednog od najsramnijih trenutaka hrvatske povijesti koji bi nas zauvijek obeščastio da nije postojao pokret hrvatskog antifašizma.
Stvarajući svoje vojno znakovlje 1991. tadašnji osnivači HOS-a; „Hrvatskih obrambenih snaga“, u svoje su grbovlje, osim tri početna slova, preuzeli i ustaški poklič „Za dom spremni“ čime su jasno i nedvosmisleno rekli čega su nastavljači – ustaške NDH. Doda li se k tome da se dvije bojne HOS-a nazivaju po poznatim ustaškim zločincima Juri Francetiću i Rafaelu Bobanu, svi spinovi Mata Frankovića o tome da tobože osuđuje povezivanje HOS-a i ustaštva, a da podržava HOS u kontekstu Domovinskog ratu, izraz su najprije elementarnog neznanja, a onda i jadnog politikantva. Jer preuzeti skraćenicu HOS-a iz vremena NDH, nazivati svoje bojne nazivima ustaških zločinaca, te koristiti izraz „Za Dom spremni“ koji je funkcionirao jedino i isključivo u kontekstu ustaškog pokreta i koji nikad, niti u jednom drugom dijelu hrvatske povijesti, one starije i novije, nije postojao, nego je znanstveno dokazano izmišljotina samog Pavelića – to znači samo jedno: oživljavati vrijednosti i simbole sramotne NDH. I nema toga Frankovićeva „konteksta“ koji ovo može zamijeniti, opravdati ili relativizirati. To je nedvojbena povijesna činjenica!
No, da bismo otklonili dvojbe onih koji drže da je „Za Dom spremni“ nešto pozitivno jer su ljudi pod tim znakovljem ginuli za Hrvatsku u Domovinskom ratu ovdje treba vrlo precizno ukazati na dvije stvari i jasno ih razlikovati: ljude koji su pod oznakama HOS-a stali u obranu svoje Domovine i oznake i simbole koje su pri tome nosili. Te se dvije stvari ne mogu i ne smiju identificirati. Ne mogu se identificirati jednostavno zato što herojski čin obrane svoje Domovine nije isto što i nošenje znakovlja iz ustaških vremena, kao što ni borba hrvatskih partizana u Drugom svjetskom ratu za hrvatsku cjelovitost nije isto što i nošenje zvijezde petokrake. I upravo zato što neko činjenje i znakovlje nisu isto, treba ih odvojeno povijesno valorizirati. Znakovlje vezano uz NDH u koje spada HOS, „Za Dom spremni“ i nazivi dviju bojni po ustaškim zločincima vrlo je jasno povijesno valorizirano – radi se o simbolima države koja je u svojim osnovama bila zločinačka, prožeta rasnim zakonima i koncentracijskim logorima. To znakovlje ima i dalje jednaku zločinačku valorizaciju, čak ako ga se i vezuje uz herojski čin branitelja Hrvatske. Jer čin i znakovlje, ponavljamo, nipošto nisu isto. S druge strane zvijezda petokraka također je vrlo jasno povijesno valorizirana – ona je bila simbol antifašističkog pokreta, pokreta koji se afirmirao na europskoj i svjetskoj razini. Taj simbol i dalje ima svoju pozitivnu valorizaciju, premda je bio na čelu onih koji su devedesetih djelovali upravo dijametralno suprotno vrijednostima onoga što su nosili na kapama. No, ovu nedopuštenu identifikaciju činjenja i znakovlja radi upravo dubrovački gradonačelnik, prodajući priču o tzv. „kontekstima“. Takav dilentatizam, jer Franković je jednako loš povjesničar koliko i gradonačelnik, glede promjene „konteksta“ služi tome da se stavi jednakost između ovih dviju stvari otvarajući područje povijesne relativizacije, a time i povijesnog revizionizma.
Dodamo li tome da je jedino legalno birana vlast u Republici Hrvatskoj, dakle, ona koju je narod demokratski birao, mogla pokrenuti stvaranje Hrvatske vojske, posve je jasno da nedemokratski HOS nije mogao opstati kao samostalna formacija nego se uskoro „utopio“ u regularnim oružanim snagama Republike Hrvatske. Čak se i tadašnji predsjednik Tuđman čudio da neki nasjedaju onima koji im oblače crne košulje i fašističke oznake iz izgubljenog Drugog svjetskog rata. Nasuprot njima, regularne oružane snage Republike Hrvatske imale su jasnu zadaću čuvanja granica bivše SR Hrvatske, čije su granice određene odlukama ZAVNOH-a. Te su oružane snage izravno slijedile osnovne vrednote harvatskog Ustava koji jasno ukazuje na kontinuitet suverene Republike Hrvatske, negirajući svaku povezanost s NDH i parolom „Za dom spremni“.
Nažalost, među one kojima bi se i Tuđman čudio, spada i naš glavni lika ove šarade – Mato Franković, koji nastavlja, u osobnom interesu, kroz jeftini populizam, jahati k samo njemu znanom cilju.
A da je premijeru Plenkoviću i zrnce dubrovačke mudrosti, vjerujemo da bi lako pročitao ovog Don Kihota iz Ponikava.
Vama, Gradonačelniče, samo jedna poruka za kraj: „NećetEUčavoglave!“
