Piše: Ante Tomić
Izvor: Jutarnji list
“Kolinda, želim da ova zastava s kninske tvrđave, koja je skinuta tebi u čast, bude izvješena na Pantovčaku kao simbol tvoje i naše zajedničke pobjede”, rekla je jedna blesava žena drugoj blesavoj ženi, a narod se strahovito uzrujao kako se tu krčme naše svetinje, nedopustivo stranački svojata velika pobjeda hrvatskih snaga.
Te snage zaista nisu bile hadezeovske. Domovinu su zajednički obranili ljudi različitih političkih uvjerenja i najčešće nisu imali nikakvu stranačku iskaznicu. Mrznuli su u rovovima, kusali hladno varivo iz aluminijskih porcija i ginuli od minobacačkih gelera iz čistog rodoljublja i domoljublja, nečega šireg, većeg, srčanijeg i plemenitijeg od svih stranačkih programa. U prvim redovima, gdje je moglo dobaciti srpsko tane ili granata, naprotiv, i nije bilo mnogo hadezeovaca.
Iskreno i po duši govoreći, u postotku je na prvoj liniji bilo najviše članova Hrvatske stranke prava, žestokih desničarskih idealista s kojima se niste morali slagati, ali im niste mogli poreći hrabrost, a hadezeovci su se više nekako istakli vrijednim pozadinskim djelovanjem, brzim desantima na tvornice, silovitim ofenzivama na trgovačke kuće, čvrstim obručima oko poljoprivrednih kombinata, munjevitim osvajanjima novinskih redakcija, lukavim prepadima na kamenolome, mljekare, građevinska poduzeća i hotele i sličnim nenadmašnim vojničkim podvizima.”
Cijeli članak pročitajte na Jutarnjem listu.
