Nakon što su istražitelji u veljači ove godine pretražili stan glavnoga konzervatora u Ministarstvu kulture i medija Davora Trupkovića, mediji su objavili kako je isti jučer ujutro i uhićen. Kao razlog uhićenja navodi se njegovo korištenje službene funkcije za pogodovanje vodstvu Geodetskoga fakulteta u poslovima snimanja zgrada nakon potresa (pučki: „namještanje“), što je jedna od afera o kojoj se već mjesecima govori i piše. Zauzvrat je Trupković, kako kažu istražitelji, primio iznos od 39 000 eura i jedan „apple watch“ (ručni sat) vrijedan oko 400 eura.
S obzirom da je riječ o Ministarstvu čija su sredstva po udjelu u hrvatskome državnom proračunu sramotno mala (doista sramotno, inače bismo rekli: „smiješno mala“), ne treba čuditi vijest da se visoko rangirani dugogodišnji djelatnik tog Ministarstva morao ispomoći mitom u novcu i satom na poklon.
No, šalu na stranu: odavno smo otupili na vijesti da je radi korupcije uhićen netko iz nekoga ministarstva; nije neobično što jedan hrvatski dekan i jedan visoki dužnosnik razmjenjuju mito, jer je to, nažalost, praktički postao narodni običaj bez kojega se ni jedan ozbiljan posao ne može niti započeti (još malo, pa će to isto Ministarstvo kulture možda taj običaj zaštititi kao nematerijalno kulturno dobro?).
Neobično nije ni to da se glavna obrana Ministarstva u ovome sramotnome slučaju bazira na tezi da se ne radi o europskim, nego hrvatskim novcima. Pa tko će kome, ako neće svoj svome – naravno da nam neće tamo neki europski novci biti privlačniji za krađu od naših vlastitih, dobivenih iz poreza naših građana! To nas sve u ovoj tužnoj pripovijesti zasad ne zanima. Ne zanima nas zapravo ni sama osoba arhitekta Davora Trupkovića koji je u ožujku 2016. godine, nakon službovanja u Konzervatorskome odjelu u Karlovcu, postao pomoćnikom tadašnjega ministra kulture Zlatka Hasanbegovića i na toj je dužnosti ostao i u prvome i drugome mandatu Nine Obuljen Koržinek. Kao pomoćnik ministrice zadužen za kulturnu baštinu na toj je funkciji bio glavna i odgovorna osoba za ustroj i rad toga važnoga sektora, pa tako i konzervatorsku službu.
S te je dužnosti otišao u veljači 2022. godine bez nekog valjanoga objašnjenja (osim da je to bilo „na osobni zahtjev“), da bi potom obnašao funkciju glavnoga hrvatskog konzervatora. Nemojmo se ovaj put zaustavljati na tome kako je to Ministarstvo svakako i među prvacima loše komunikacije s građanima i medijima. Dovoljno se prisjetiti kako su se iz Runjaninove čudom čudili interesu koji je javnost pokazala nakon što je prije godinu dana bez ikakvoga objašnjenja uklonjen („premješten“ – kako se lakonski navelo) pročelnik dubrovačkih konzervatora dr. sc. Antun Baće.
Pravda je možda slijepa, ali mi nismo. Dubrovčani Trupkovića i njegovu ekipu iz Ministarstva kulture i medija, a koju bezrezervno podržava ministrica Obuljen Koržinek, svakako neće zapamtiti po dobru. Tko iole prati stanje u zaštiti spomenika kulture u Dubrovniku sigurno sumnja u dobre namjere i sposobnosti ovoga pomoćnika ministra za kulturnu baštinu ili Uprave za zaštitu kulturne baštine kojoj je do jučerašnjega uhićenja pripadao.
Nije, naravno, Davor Trupković kriv za godinama nagomilavane probleme u sektoru zaštite baštine; za degradaciju struke, za premali broj zaposlenih u konzervatorskim odjelima, za nestimulirajuće plaće, za bahate pritiske raznih investitora i „poduzetnika“, za opterećivanje konzervatora pretjeranom administracijom tako da se ne mogu baviti svojim osnovnim radnim zadacima, za nedonošenje podzakonskih propisa koji bi (nakon dvadeset godina!) omogućili da zakon o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara u praksi bolje zaživi,…itd. I nije, naravno, on jedini pomoćnik ministra kulture koji nije bio dorastao svojoj ulozi: dovoljno se prisjetiti Trupkovićeve prethodnice Sanje Šaban koja je istu dužnost obavljala od 2013. do 2016. godine i koja je, naprimjer, u tadašnjim prijeporima između Grada i DPDS-a pokazala vrhunsko nesnalaženje gotovo karikaturalnih proporcija. To što je dotična bila u vladi suprotnoga stranačkoga predznaka ne mijenja na stvari. Naše su političke elite očito bez razlike sklone nesnalaženju i pogodovanju na račun kulturne baštine.
No, Davor Trupković odgovoran je jer nije uveo reda u sektor kojim je upravljao. Umjesto reda uvodio je nered, a pratio ga je glas da se s njime sve može lakše dogovoriti nego s krutim i „konzervativnim“ dubrovačkim konzervatorima. Volio je posredovati, predstavljati se kao netko tko će lakše riješiti komplicirane stvari, razgovarati izravno s lokalnim vlastima, s investitorima, pokušavao naći kompromis ondje gdje ga nije bilo moguće ni zamisliti. Često je, izgleda, solirao. Koliko je rado i na koji je način on preskakao propisanu proceduru i volio dogovor više od dobre konzervatorske prakse neka nas podsjeti primjer nestale zgrade Remize (zapravo: upravna zgrada „Dubrovačke električne željeznice“) koja je bagerom srušena u nekoliko popodnevnih sati jednoga svibanjskoga petka 2017. godine. Secesijska upravna zgrada u nekoliko je navrata bila preventivno zaštićena te kao takva 2011. godine zaštićena i provedbenim odredbama Urbanističkog plana uređenja “Radeljević–Libertas” kojim je na mjestu tadašnje “Libertasove” Remize predviđena megalomanska izgradnja, no sama upravna zgrada trebala je radi svoje važnosti ipak biti pošteđena. Godinu dana prije rušenja, baš u svibnju 2016. godine, Uprava za zaštitu kulturnih dobara Ministarstva kulture je na prijedlog Konzervatorskog odjela u Dubrovniku donijela rješenje kojim se spomenuta zgrada kao spomenik kulture trajno štiti. Vlasnik je, smatrajući da je oštećen takvom odlukom, uložio žalbu, a Povjerenstvo za žalbe pri Ministarstvu poništilo je raniju odluku svojih tijela uz obrazloženje da prvostupanjsko tijelo „nije pravilno valoriziralo i utvrdilo činjenice za predmetnu nekretninu” te naložilo ponavljanje postupka u kome je „prvostupanjsko tijelo dužno temeljito obraditi postojeće stanje i na pravilan način valorizirati unutrašnjost objekta” (iako takvo nešto zapravo nije niti bilo predmet žalbe). Konzervatorski odjel u Dubrovniku doista je ponovno pokrenuo postupak, no vlasnik je od Ministarstva hitno zatražio potvrdu da sporna zgrada nije upisana u registar zaštićenih kulturnih dobara te da ne podliježe odredbama Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara. S takvom potvrdom Ministarstva kulture bilo je lako uvjeriti nadležne gradske službe kako se ne moraju poštivati odredbe prostornog plana – i vrijedan primjerak secesijske arhitekture i dio tramvajskoga sjećanja dvadesetostoljetnoga Dubrovnika otišao je u povijest.
Nadalje, i vrapci na grani cijuću o brojnim nepravilnostima na dubrovačkim gradilištima koji su bili pod kakvom-takvom zaštitom, a za čiju je gradnju trebala suglasnost konzervatora. Mnogi su ti predmeti „vonjali“ na sklonosti zaobilaženju procedure ili korištenja propisane procedure samo kako bi se pokrile devastacije. Podsjetimo, rekonstrukcija hotela Vila Dubrovnik, zaustavljena rekonstrukcija Peskarije, gradnja različitih apartmana na Pločama, kuća Zec na Pilama (ex-katastar), rekonstrukcija objekta investitora Rešetar, kuća Benković-Bumbić iza Revelina, Restićev ljetnikovac u Sustjepanu, ljetnikovac Kaboga-Zec u Gružu, zaboravljena nesnalaženja s bankomatima… svim ovim projektima zajedničko je da su se radili na zaštićenoj kulturnoj baštini (dapače, na pojedinačno zaštićenim kulturnim dobrima), većinu ovih zahvata projektirala je tvrtka Omega Engineering, svi ovi projekti dobili su suglasnost dubrovačkih (i/ili zagrebačkih) konzervatora te su na svim ovim projektima utvrđene brojne nepravilnosti, a radovi su (privremeno?) obustavljeni.
Nakon što se više nije mogla održati takva situacija s pročelnicom Žanom Baćom, Ministarstvo je napokon odlučilo reagirati. Ali tako nespretno i nemušto, tako da je, bivša pročelnica navodno uspjela na sudu dobiti zadovoljštinu od vlastitoga Ministarstva čijim je interesima godinama služila i koje ju je u njezinim u najmanju ruku dubioznim radnjama uvijek „pokrivalo“. Nakon što je (pre)kratko na čelu Konzervatorskoga odjela u Dubrovniku bio Antun Baće, Ministarstvo kulture pokazalo je što misli o Dubrovniku i dubrovačkim spomenicima tako što je vršiteljem dužnosti imenovalo konzervatora iz Imotskoga, i to na pola radnoga vremena. Nakon što se taj u prosincu prošle godine zahvalio na tom „vrućem krumpiru“, čak je i Davor Trupković jedno dva mjeseca vodio dubrovački ured konzervatora.
Nemojmo se zavaravati: za takav je nered i nemar odgovorno Ministarstvo koje takve pročelnike i takve pomoćnike ministra tolerira i podržava, koje je počesto na strani investitora negoli spomenika, koje svaku zabrinutost građana ili udruga doživljava smetnjom i koje je, zapravo, pokleklo pred diktatom kapitala koji spomenike i kulturnu baštinu doživljava prvenstveno kao nešto što ima cijenu, a tek podredno i vrijednost.
E, za takav je nered (uz podršku s najviših mjesta) odgovoran i dotični gospodin koji je imao prilike to stanje popraviti. On je već ranije radio kao konzervator, a na visokim dužnostima u Ministarstvu kulture je čak i dulje od same ministrice (tekla mu je u Runjaninovoj već osma godina službe), pa je bio i pripremljen i pozvan, ali i u prilici, da zavede red, konzervatorsku službu bolje ustroji i vrati joj dignitet. Ali koga briga? Koga briga što se naš kulturni dužnosnik u stanju podmititi za ručni sat (kojim je vjerojatno slao slike jela i pića jer je bio nadaleko poznat kao razdragani pohoditelj banketa, objeda, prijema, večera i izleta) dok mu je u sektoru kojim upravlja vladao nered dobro prikriven pompozno najavljivanim, ali slabo razrađenim idejama kao što su, naprimjer, konzervatorske podloge?
Pa, briga je to svih nas koji, unatoč svemu, i dalje (makar načelno) vjerujemo hrvatskim institucijama, i dalje vjerujemo da one postoje s nekom svrhom, i dalje vjerujemo da moraju raditi svoj posao. No čini se kako su, kao i nekoliko posljednjih puta kada je o velikim aferama riječ, posao naših nacionalnih institucija, nažalost, morale odraditi one europske.
