Briga za svakoga pojedinca, a posebno za one koji trebaju posebnu skrb, pokazuje stupanj humanosti svakoga društva. Socijalni programi usmjereni prema osobama s invaliditetom, osobama s oštećenjem zdravlja, djeci s teškoćama u razvoju, starijim i nemoćnim osobama, beskućnicima i ostalim ranjivim skupinama rijetko su neposredno profitabilni ili samoodrživi. Stoga, umjesto da odvajanja potrebna za provođenje socijalnih programa smatra teretom proračuna, Grad mora preuzeti najvažniju ulogu u njihovoj realizaciji. Socijalni program Grada Dubrovnika najvećim je dijelom motiviran političkim ciljevima gradske vlasti (subvencije za putovanja, univerzalni program besplatnih udžbenika, mjesečni novčani dodaci za umirovljenike…) i kao takav ne proizlazi iz stručne analize stvarnih potreba. Stoga niti ne čudi da ne zadovoljava stvarne potrebe korisnika.
U osmišljavanju programa iz područja socijalne skrbi Grad se mora osloniti na postojeće resurse unutar civilnog društva i usko surađivati s udrugama i pojedincima koji raspolažu potrebnim znanjem i iskustvom. Tendencija je širiti mreže socijalnih usluga i jačati izvaninstitucionalne oblike pružanja socijalnih usluga. Preduvjet tome je izrada programa dugoročne financijske potpore organizacijama civilnog društva i neformalnim grupama korisnika. Postojeći sustav prijava na Javne potrebe nekompatibilan je s potrebama udruga u području socijale čiji su programi po prirodi stvari dugoročniji.
DJECA S POTEŠKOĆAMA U RAZVOJU
Cilj je što više djece s poteškoćama u razvoju integrirati u zajednicu, odnosno u redovne odgojno – obrazovne programe u vrtićima i školama.
Za postizanje tog cilja nužna je bolja ekipiranost stručnog kadra, uspostavljanje jedinstvene evidencije (prema dobi i dijagnozi), odnosno bolja povezanost sustava, kako bi se interdisciplinarno iznjedrili što kvalitetniji pristupi svakom pojedinom slučaju i to u najkraćem vremenu, koje je u ovom kontekstu zaista dragocjeno i može činiti bitnu razliku. Potrebno je formirati centar za ranu intervenciju koji bi obuhvatio i najmlađe, ispod tri godine života (što dosad uglavnom nije bio slučaj), kod kojih je u ranoj dobi utvrđeno odstupanje u razvoju, razvojni rizik ili razvojne poteškoće te u suradnji s organizacijama civilnog društva osmisliti model sustavnog praćenja djeteta do završetka obrazovanja.
U osnovnim školama treba oformiti po dva integracijska razreda – jedan za djecu s većim poteškoćama, a drugi za one s manjim poteškoćama. Na taj način bi se djeci s manjim poteškoćama omogućio brži napredak i integracija u redovnoj osnovnoj školi.
Grad treba nastaviti financirati program asistenata u nastavi te početi stipendirati studente koji se obrazuju za rad u ovom području, pogotovo one koji se obrazuju za deficitarna zanimanja. Konačno, Grad treba ustupiti nekretnine u svome vlasništvu u svrhu provođenja rehabilitacijskih programa djece s posebnim potrebama, odnosno za rad udruga koje se bave djecom s poteškoćama u razvoju.
OSOBE S INVALIDITETOM I INTELEKTUALNIM POTEŠKOĆAMA
Iako se svi deklarativno slažu da osobe s invaliditetom treba uključiti u zajednicu kako bi se bolje integrirale u društvo, u praksi se one najčešće diskriminiraju. Primjerice, poslodavci, najčešće zbog neupućenosti i predrasuda, nerado zapošljavaju osobe s invaliditetom, pogotovo one s mentalnim oštećenjem. Taj se problem može riješiti edukacijom, ali puno brži rezultati će se postići smislenim sustavom gradske potpore poslodavcima voljnima zaposliti osobu/e s invaliditetom.
Temeljem konsenzusa vijećnika svih stranaka i lista u Gradskoj vijećnici, namjeravamo prema Saboru pokrenuti izmjenu zakona o zapošljavanju osoba s invaliditetom, kako se zapošljavanjem ne bi gubilo pravo na osobnu invalidninu, odnosno kako bi se ukinuo imovinski i dohodovni cenzus, postojanje kojega u praksi rezultira dodatnom diskriminacijom osoba s invaliditetom.
Gdje to još nije napravljeno, nadležni upravni odjel treba odmah osigurati nesmetan pristup osobama s invaliditetom svim prostorima javne namjene (kupališta, sportski tereni, parkovi, javne institucije, parkirališta za invalide i sl.).
STARIJE, NEMOĆNE I KRONIČNO BOLESNE OSOBE
Sukladno tendenciji širenja mreže socijalnih usluga i jačanju izvaninstitucionalnih oblika pružanja socijalnih usluga, nema razloga da starije osobe koje to žele ne žive samostalno (i neovisno) u svojim domovima, a da im se u tome pruža podrška (kao što je donošenje namirnica na kućni prag i sl.), čime se smanjuje pritisak na domove za starije i nemoćne. Postoje i one obitelji koje svoje starije i nemoćne članove obitelji iz raznih razloga ne mogu ili ne žele smjestiti u domove, a zbog radnih i drugih obveza im nisu u mogućnosti pružiti cjelodnevnu skrb i pozornost. Takvim obiteljima bi trebalo omogućiti da svoje članove mogu dovesti na dnevni boravak u prostore postojećih domova ili u nove prostore namijenjene upravo za ovu svrhu. U takvim bi se “dnevnim boravcima” korisnici mogli osjećati sigurno i zadovoljno budući da bi bili okruženi ljudima iste dobne skupine te stručnim djelatnicima koji bi vodili brigu o njima.
Sukladno navedenim tendencijama širenja socijalnih usluga, potrebno je razvijati i poticati pružanje oblika intenzivne skrbi teško i kronično bolesnih osoba vaninstitucionalno – u domovima korisnika.
Dio izvaninstitucionalne mreže pružatelja socijalnih usluga su, osim specijaliziranih udruga, i volonterske organizacije.
Zato je važno organizacijama civilnog društva osigurati sredstva i prostor za rad, a samo volonterstvo u društvu bolje vrednovati i poticati, pogotovo među djecom i mladima. U rad volonterskih organizacija treba uključiti i radno sposobne primatelje socijalnih naknada. Uz neposredni doprinos zajednici, na taj način se ujedno dokida njihova socijalna isključenost.
KORISNICI SOCIJALNE POMOĆI, BESKUĆNICI I OSTALE OSOBE NA MARGINAMA DRUŠTVA
Grad poput Dubrovnika može i mora pronaći trajno rješenje adekvatnog smještaja beskućnika. Grad posjeduje više nekretnina u raznim naseljima te može trenutno formirati više manjih jedinica za smještaj beskućnika, uz jasno definirane kriterije korištenja i namjene prostora. Dugoročno, potrebno je planirati stanogradnju na način da se stambeno zbrinjavanje ugroženih skupina planira u socioekonomski heterogenim naseljima.
U suradnji s udrugama Grad mora također razviti program podrške za uključivanje osoba na marginama društva, pogotovo onih mlađih, na tržište rada.
