Pasivnost građana grada Dubrovnika oko onoga što se tiče svih nas još jednom dolazi na naplatu – ovaj put u vidu dvometarskog kamenog lava, naslonjenog na sidro koji predstavlja završnu gestu projekta Marina Frapa.
Grad Dubrovnik, nekoć perjanica hrvatske kulture, danas postaje mjesto na kojem kič preuzima glavnu riječ. Nije čak važna niti činjenica da se ovdje radi o lavu koji asocira na mletačku vladavinu Dalmacijom, od koje se upravo Dubrovnik mukotrpnom, stoljetnom politikom uspio osamostaliti i ostati slobodan. Čak nije niti riječ o tome da su, nekad gradonačelnik Vlahušić, a sad i Franković otvoreno za ovu investiciju iako i najveća budala vidi da je ona svojom nezgrapnošću potpuno i nepovratno upropastila Lapadsku obalu.
Ovdje je riječ o tome da su Dubrovčani postali pasivni, da su izgubili svaku političku kulturu i osobnu odgovornost za ono javno. Uzalud je tad govoriti da je od svih devastacija najgora devastacija duha, a u ovom slučaju devastacija – ukusa. Ukus se stječe odgojem i nastojanjem generacija da se iz blata prosječnosti i fasciniranosti bjelosvjetskim kičem podigne i estetska i etička razina svijesti jedne zajednice. Nije slučajno da Dubrovnik nije izabran za hrvatskog kandidata za europsku prijestolnicu kulture – on to više ne zaslužuje. Ako nas boli ova činjenice, onda konačno shvatimo da se nije dovoljno buniti kad je samo vlastita g… u pitanju, kad se dižemo protiv poreza ili nekih drugih nedaća koje nas osobno pogađaju – treba se dići otvoreno i javno protiv onoga što nas kvari kao zajednicu, nas i buduće generacije. Jer možete li zamisliti što će za budućnost ostaviti „neki novi klinci“ koji će rasti uz mletačkog lava naslonjenog na sidro!?
KLGB Srđ je Grad