Jednom davno jedan je tipični izdanak ratne i poratne Hrvatske kupio 68 tisuća kvadrata zemljišta u zelenom pojasu park šume Velika i Mala Petka. Otkud mu novac, to svi znaju, osim institucija države koje su onda kao i sada „radile svoj posao“. Poznato je da takvi karakteri kupuju šume kako bi sačuvali netaknutu prirodu i u svom vlasništvu neometano u šetnji hranili vjeverice i kosoviće. Onda je nešto pošlo po zlu, zemljište nekim čudom nije prenamijenjeno u građevinsko (možda karakter ipak nije bio tako veliki igrač kako si je umislio?), banka ga je ovršila, a lani i prodala na javnoj dražbi. Ipak, nije mu mogla oduzeti ono najmilije – „prijatelje, dobre ljude koji imaju novaca i poštuju hrvatske zakone“.
Tu prestaje uvod i počinje priča o pravoj prirodi HDZ-a i nemoći HDZ-ovih lokalnih političara pred „prijateljima, dobrim ljudima koji imaju novaca i poštuju hrvatske zakone“.
Iako su država, županija i grad, svo troje u rukama HDZ-a, mogli prošle godine iskoristiti pravo prvokupa, sve tri instance su odbile kupiti navedeno zemljište. Od Župana se tradicionalno moglo očekivati Ništa, dok je Gradonačelnik tvrdio da će Grad pronaći novac. Cijena zemljišta je bila 9 milijuna kuna, dakle približno ona koju je Grad iste godine dao za poslovni prostor od 67 m2 na Gundulićevoj poljani. Novac se nije našao iako je svima jasno da se mogao naći na istoj adresi kao i onaj za navedeni poslovni prostor. Na koncu, zemljište je prodano privatnoj tvrtki, u vlasništvu „dobrih ljudi koji imaju novaca i poštuju hrvatske zakone“, registriranoj za sve samo ne za hranjenje vjeverica i kosovića. Gradonačelnik je doduše uvjeravao razna „njorgetala“ i „neprijatelje Grada“ kako nije bilo potrebe zaduživati se jer navedena će parcela ostati u zelenoj zoni. To, međutim, nije smetalo „dobre ljude koji imaju novaca i poštuju hrvatske zakone“ da javnosti putem medija, a vlastima zasigurno kakvim drugim kanalima, pošalju poruku o velikoj želji da se samo 8 od tih 68 tisuća kvadrata zelenoga oboja u građevinsko. Navedena želja na žalost nije puka želja i po svemu sudeći postoje pravni razlozi da joj se udovolji. Je li Gradonačelnik bio tragično neupućen kada je tvrdio da na tom zemljištu nije moguća gradnja, ili je posrijedi nešto drugo, to zna samo on i malobrojni oko njega (možda isti oni koji su ga loše svjetovali oko „okrajka“ na Mihajlu).
Prošlogodišnji je igrokaz oko navedene zemlje, ovih smo se dana na sjednici Županijske skupštine mogli uvjeriti, bio tek prvi čin pogodovanja prijateljima onog karikaturalnog karaktera iz uvoda – „dobrim ljudima koji imaju novaca i poštuju hrvatske zakone“. U drugom činu, s nekim drugim hedezeovcima kao glavnim protagonistima, ponovno je propuštena prilika prvokupa i stjecanja 2/5 vlasništva nad Vilom Rašicom, čime je iz ruku ispušten posljednji mehanizam kontrole građevinskih zbivanja oko Petke.
Županijski je HDZ veoma dobro znao da rok za konzumiranje prava prvokupa ističe 10.7.2019. Kao što je to znao i gradski HDZ koji je poslušno i svjesno propustio točku prvokupa staviti na zadnju sjednicu Gradskog vijeća i dati priliku odlučivanja o ovom pitanju na jedinom meritornom mjestu – Gradskom vijeću. Stoga je HDZ-ov igrokaz prekida sjednice županijske skupštine, izveden s koalicijskim DDS-om, proziran pokušaj prikrivanja drugog čina pogodovanja istim onim „prijateljima“ kojim je u prvom činu prepušteno zemljište.
Slijedi treći čin igrokaza kojim će HDZ pokušati opravdati promjene prostornih planova u skladu sa željama „dobrih ljudi koji imaju novaca i poštuju hrvatske zakone“. Uostalom, zašto ne? Pa kome će HDZ kao odgovorna stranka koja već 25 godina upravlja Hrvatskom na dobrobit svih njenih građana izaći u susret ako ne dobrim ljudima koji imaju novaca i poštuju hrvatske zakone?
A taj finalni čin, koji s 13 ruku “koje (od)rade svoj posao” pretvara zeleno u crno, a budućnost ovog Grada u potpuno sivilo, zove se jednostavno – ZLOčin.
Svaki put kad nijemo stojimo i gledamo kako nam najvredniji resursi završavaju u rukama nečijih prijatelja, „dobrih ljudi koji imaju novaca i poštuju hrvatske zakone“ , u ZLOčinu ustvari sudjelujemo. Za sve nad čim se zgražamo krivi smo podjednako, ako ne i više od onih koji su to omogućili. Sve oko nas dogodilo se dok smo nijemo statirali u vlastitom gradu, u vlastitom susjedstvu, u vlastitom životu. A mogli smo izabrati i drugačije. I još uvijek možemo, ako ikad shvatimo da zbog života u Gradu i njegove budućnosti – moramo.