Postoje zajednice koja strateški promišljaju svoj razvoj i zajednice koje strateške dokumente izrađuju pro forma, zajednice čije su politike rezultat promišljanja budućnost i one u kojima politika zarobljava sve sfere društva. Zašto bismo mi bili Norveška?
Program javnih potreba u kulturi Grada Dubrovnika za 2020. godinu, koji se našao pred gradskim vijećnicima na jučerašnjoj sjednici Gradskog vijeća, trebao bi ne samo reflektirati duh Strategije razvoja kulture Grada Dubrovnika 2015.-2025., nego jasno pokazati da je njegovo usvajanje u ovom obliku proizašlo iz poštivanja smjernica i akcijskog plana Strategije.
Na čemu je temeljen Program javnih potreba u kulturi za 2020. godinu, osim na specifičnom razumijevanju kulture gradskog ogranka HDZ-a i njegovih koalicijskih partnera, teško je reći. Na Strategiji razvoja kulture Grada Dubrovnika 2015.-2025. zasigurno nije.
Stoga ne treba čuditi da, kada je u pitanju duh Strategije, umjesto da u skladu sa Strategijom promovira razvoj umjetničkih i kulturnih praksi koje bi bile na tragu europskih tendencija i trendova u umjetničkom i kulturnom stvaralaštvu, Program nesrazmjerno podupire kulturne programe koji formom i sadržajem ne nadilaze tradicionalni izričaj lokalne zajednice.
Kada su pak u pitanju smjernice akcijskog plana iz Strategije, iz Programa je razvidno da:
a) nauštrb stalnih programa koje proizvode organizacije civilnog društva u području kulture i time kulturu održavaju na životu, daju joj dinamiku, sadržaj i kvalitetu, Program podržava revijalne programe u trajanju od nekoliko dana;
b) nauštrb rezidencijalnih programa koje proizvode organizacije koje kontinuirano djeluju u području kulture, Program podupire privatne programe koji su gotovo isključivo usmjereni na turističku industriju;
c) nauštrb izvaninstitucionalnog sektora kojega se podupire s oko 8% sredstava, a koji u kulturnoj produkciji sudjeluje s 30% programa, Program glavninu novca u kulturi alocira institucionalnom sektoru, nad kojim politika imenovanjem ravnatelja i članova upravnih vijeća ima kontrolu. Time se ne samo narušava ravnoteža unutar samog kulturnog sektora, nego i zatire kritički pristup u umjetničkom i kulturnom radu, priziva autocenzura, a kada niti to nije dovoljno, otvoreno cenzurira.
Osim toga, umjesto da se postojeći mehanizmi (Pravilnik o postupku donošenja Programa javnih potreba u kulturi Grada Dubrovnika) i tijela (Kulturna vijeća, UO za kulturu i baštinu) koriste za stvaranje što šireg participativnog obuhvata u upravljanju kulturom Grada, čime bi se područje kulture deblokiralo od političkih utjecaja, navedeni se mehanizmi i tijela koriste za njegovo zarobljavanje.
Činjenica da se materijali članovima Kulturnih vijeća dostavljaju pred samu sjednicu, tako da članovi (ne nužno i predsjednici Kulturnih vijeća) nemaju vremena projekte ni iščitati niti kvalitetno ocijeniti, izaziva sumnju da se Program zapravo kreira negdje drugdje i/ili naknadno prekraja na najvišoj razini lokalne politike. Navedenoj sumnji pridonosi i sljedeće:
1) na stranicama UO za kulturu i baštinu nije objavljena rang lista svih prijavljenih projekata sa pripadajućim brojem bodova iz koje bi se moglo vidjeti kako su isti vrednovani i je li to obavljeno sukladno postavljenim kriterijima;
2) na stranicama UO za kulturu i baštinu nisu objavljeni nikakvi dokumenti koji bi svjedočili o radu kulturnih vijeća (Poslovnici, Zapisnici).Osim što je to dobra praksa koja se poštuje na razini Ministarstva kulture, u svjetlu činjenice da je oko 15 % ukupnih sredstava dodijeljeno projektima u kojima su pojedini članovi vijeća i sami prijavitelji ili partneri, bilo bi dobro znati jesu li se pojedinci u tim slučajevima izuzeli od odlučivanja. Također, sve odluke koje se donose na pojedinim kulturnim vijećima moraju biti javno iznesene u formi zapisnika sa sjednica kulturnih vijeća uz točna obrazloženja za donesene odluke. Premda se odluke kulturnih vijeća u načelu ne bi smjele prekrajati, usporedbom zapisnika i konačne rang liste moglo bi se usporediti do koje razine su odluke kulturnih vijeća ispoštovane, tj. u kojoj su se mjeri, ako jesu, promijenjene do samog donošenja Programa.
3) obrazloženja uz projekte koji su odbijeni ne dostavljaju se udrugama i pojedincima koji su ih predložili. Povratna je informacija izuzetno važna zbog unapređenja djelovanja u kulturi,jer tek uz povratnu informaciju oni koji sredstva nisu dobili mogu znati u čemu se pogriješili i kako ubuduće popraviti prijave. Izostanak obrazloženja sugerira da za odluku o odbijanju projekta ne postoje razlozi temeljem kriterija.
4.) postoje udruge koje dugo, kontinuirano i dobro rade, pogotovo s djecom i mladima, a godinama ne prijavljuju programe na Javne potrebe u kulturi, jer su izgubile vjeru u sustav.
Kada se svemu navedenom pridoda činjenica da su kulturna vijeća formirana u tajnosti, da se UO za kulturu i baštinu potrudio da mnoge udruge u kulturi ne doznaju za Poziv na koji su mogle predložiti svoje članove u kulturna vijeća, lako je zaključiti da se HDZ i partneri zapravo zalažu da i u području kulture, kao i u onim područjima u kojima se inače bolje snalaze (recimo u dodjeli vezova, koncesija ili građevinskih dozvola) proces donošenja odluka ostane maksimalno netransparentan i da iz njega isključe što veći broj zainteresiranih dionika i šire zainteresirane javnosti.
Kad stvari već tako stoje, možemo samo konstatirati da Program javnih potreba u kulturi Grada Dubrovnika za 2020. godinu, respektira kulturu točno onoliko koliko projekt Respect the City respektira Grad i njegove stanovnike.
Ivan Kožarić, Stog sijena, 1996. – Izložba “Otok/Island” Art Radionica Lazareti, Dubrovnik i Institut za suvremenu Umjetnost, Zagreb.
Foto: Ana Opalić
