Premda grad bogate spomeničke baštine i kulturne produkcije, Dubrovnik danas ne živi u skladu sa svojim potencijalima u sektoru kulture. Frustrira upravo golemi nesrazmjer postojećih potencijala i trenutnoga stanja, a tu je diskrepanciju moguće riješiti jedino korjenitim promjenama u valorizaciji kulture u upravljanju gradom.
Ističemo nekoliko osnovnih točaka našega programa za koje smatramo da su ključne u osmišljavanju novoga načina pristupa institucionalnoj i potpore nezavisnoj kulturi u Dubrovniku:
- Vraćanje funkcije kulturnih vijeća i dugoročno planiranje
Sustav kulturnih vijeća sastavljenih od 25 nezavisnih kulturnih i umjetničkih djelatnika koji utječu na kreiranje kulturne politike Grada ukinut je političkom (samo)voljom i izigravanjem zakona od strane stranaka tzv. Dubrovačkog dogovora, te umjesto njih instalirano jedno jedino Kulturno vijeće odabrano po stranačkom ključu. Zajedno s povratkom kulturnih vijeća po djelatnostima predviđa se i uspostavljanje kriterija stručnosti za izbor njihovih članova, čime će se smanjiti ovisnost gradskih institucija u kulturi, kao i dubrovačke nezavisne kulturne scene, o utjecaju dnevne lokalne politike. S jedne strane, time će se spriječiti izravan utjecaj politike na donošenje stručnih odluka u institucijama (zapošljavanje, komercijalizacija prostora, programi…), a također i potaknuti institucije da preuzmu odgovornost za vlastite strateške odluke. Tek smanjenjem ovisnosti o kratkoročnim političkim interesima, uključujući i način imenovanja upravnih odbora, može se ostvariti trajnija kvaliteta i razvoj ustanova u kulturi. Sukladno tome, poticat ćemo provođenje dugoročnih strateških dokumenata poput Strategije razvoja kulture Grada Dubrovnika 2015. – 2025.
- Poticanje umrežavanja lokalnih institucija u kulturi kroz ostvarivanje programa EPK 2020
S obzirom na veličinu i broj stanovnika, u Dubrovniku djeluje relativno velik broj institucija u kulturi, no svjedocima smo da one ne djeluju koordinirano. Djelovanje institucija mora se razvijati u dva smjera: prema boljoj međusobnoj povezanosti, te prema boljoj umreženosti u nacionalne i europske projekte. Plan takvog povezivanja osmišljen je kroz kandidaturu Dubrovnika za europsku prijestolnicu kulture 2020., no taj ogromni kapital stoji zaboravljen i neiskorišten.
- Osnivanje društveno-kulturnih centara kao dio strategije razvoja gradskih četvrti
Dislociranjem različitih kulturnih i edukativnih programa van povijesne jezgre ne samo da se oživljavaju neiskorišteni ili zapušteni prostori, već se sadržaji približavaju korisnicima, a novi društveno-kulturni centri postaju dijelom strategije razvoja pojedinih gradskih dijelova. Prilika je to i za razvoj nezavisne kulturne scene koja je u sličnim gradovima jedan od glavnih motora takvih centara. Najbolji je primjer oživljavanja postojećeg (spomeničkog) prostora unošenjem žive kulture već započeti projekt uređenja ljetnikovca Gučetić-Lazarević u Mokošici, a sličan društveno-kulturni centar vidimo i u ljetnikovcu Skočibuha na Boninovu, koji bi oživio potez od Konala do Gruža, kao i DKC za djecu i omladinu u ulici Ilije Sarake.
Smatramo da bi se povezivanjem baštine sa suvremenom umjetničkom produkcijom, odnosno, obnovom zapuštenih spomenika, pogotovo još nevalorizirane industrijske arhitekture, mogli trajno riješiti i konkretni problemi radnih prostora kako gradskih institucija u kulturi (depoi, radionice, pokusne dvorane), tako i nezavisne kulturne scene (umjetnički atelieri, alternativne scene). Grad bi, umjesto ogromnih investicija u novu gradnju, dio potreba za prostorima namijenjenih kulturi trebao riješiti relativno brzom prenamjenom postojećih prostora u srcima gradskih četvrti. Stvaranje takvog živog polifunkcionalnog i fleksibilnog radnog prostora vidimo u otkupu i prenamjeni kompleksa tvornice TUP-a u Gružu, čime bi se oživio ovaj dio grada, sada potpuno lišen ikakvog kulturno-društvenog sadržaja.
Francuski je filozof Jacques Derrida napisao kako je u suprotnosti s gradom kao živim organizmom nuditi konačna rješenja i gotove recepte, već i zato što oni nadilaze mogućnost dovršenja i dimenzije jedne generacije. Očito je da se procesi koje priželjkujemo ne mogu i neće ostvariti preko noći, no važno ih je što prije trasirati i inzistirati na njihovom trajnom rješavanju.
