Iako je danas posljednji dan poklada tema je ozbiljna. Evo nas na Pilama s kojih se lijepo vidi Srđ i tvrđava Imperijal, ali i grad i more. Lijep je to kadar. No, kao što je to sve što nam je u vidokrugu dio sklada prirode i čovjekova rada, tako je i nastajalo skladom i nadogradnjom kroz stoljeća.
Jučer objavljeni rezultati arbitraže kojom je Arbitražni sud Hrvatske gospodarske komore u Zagrebu donio konačni pravorijek u predmetu poništenja koncesijskoga ugovora za tvrđavu Imperijal i (napokon) u potpunosti odbio sve tužbene zahtjeve tvrtke Razvoj Golf d.o.o. podsjećaju nas kako je ta važna pobjeda dio čitavoga niza manjih bitki i manjih pobjeda. Pobjeda kojih ne bi bilo da nije bilo dobrovoljnoga rada i upornosti građana koji su morali „pritiskati“ da izabrane vlasti i institucije rade svoj posao, a nadasve da štite javni interes.
Stoga najprvo hvala svima onima koji su kroz proteklih više od 15 godina bilo kao volonteri, bilo kao simpatizeri, bilo kao aktivni podržavatelji uložili dio sebe u ovu pobjedničku priču. Mi koji danas ovdje stojimo pred kamerama samo smo dio te šire priče, samo dio kadra. No, proširimo li kadar još malo lako možemo vidjeti da nas ovaj pogled podsjeća i na to da postoji nešto više i jače od nas i da to trebamo poštivati. Ne samo požrtvovnost onih koji su stoljećima ovaj grad gradili i branili, nego i borbu branitelja o čijem poštivanju jasnije govori vladavina prava i pobjeda pravde, negoli donedavni promašeni spomenik na Pilama.
Na 56 sjednica od srpnja 2015. do lipnja 2020. uporno smo Gradskome vijeću predlagali točku dnevnog reda o utvrđenju raskida koncesije za tvrđavu Imperial s društvom Razvoj Golf. No nijedna od većinskih garnitura proizašlih iz zlosretnoga „Dubrovačkog dogovora“ – niti koalicija koju je okupljao HNS, SDP, DDS, niti ona koju je okupljao HDZ sa satelitima – nije se nikada željela upustiti niti u razgovor o ovoj točki. Toliko su bili poslušni na naredbe „negdje odozgor“ da vijećnici koji predstavljaju građane o točki nisu pristali niti raspravljati. I to u gradskoj vijećnici koja bi trebala biti mjesto rasprave sučeljavanja ideja i stavova.
Iskreno, bilo je nekad teško i mučno jer se moglo činiti kao da se borimo protiv vjetrenjača, ali nikad nismo pomišljali na odustajanje jer smo vjerovali u ispravnost naših stavova, ali i moralnu i pravnu snagu argumenata.
Bili smo im dosadni, većini naporni, ali i uporni jer smo imali čvrste argumente…tako čvrste da su nas nakon sastanaka u Maloj vijećnici i predstavnici Razvoj golfa znali tražiti detaljne materijale i interesirali se za naš navodni pravni tim s kojim radimo. Ona tzv. vladajuća većina (bilo HDZ bilo SDP/HNS ) je uvijek nalazila načina kako pogodovati investitoru (primjerice izmještanje MDR-a u zapadni bastion) ili mu osigurati izgradnju skupe infrastrukture javnim novcem. Jer, kao što smo to otpočetka tvrdili, bilo je i prije ove točke koju smo predlagali 56 puta nebrojeno prilika koje su trebale završiti raskidom ovog za Grad štetnog poduhvata.
Kada sada gradonačelnik (sada već pod kraj svoga drugog mandata) ponosno izjavljuje da je Gradsko vijeće 2020. godine donijelo odluku o utvrđenju raskida koncesije za tvrđavu Imperijal, treba ipak gledati samo malo širi vremenski kontekst i ne zaboraviti tko se i za koje ciljeve zalagao. U posljednje se vrijeme, a tako je to bilo i u lipnju 2020., može čuti da se tvrđava Imperijal napokon vratila Gradu i građanima. No ona je oduvijek bila Grada i građana, a nije nimalo nebitno tko ju je i kako pokušao od građana oduzeti i zašto se ona uopće arbitražom morala sada napokon „vratiti“ – nakon što ju je 2009. godine štetnim ugovorom o koncesiji golferima praktički isporučila aktualna potpredsjednica Europske komisije zadužena za demokraciju i demografiju.
Sasvim je jasno za što smo se mi srđevci borili od prvoga dana ulaska u vijećnicu, a jasno je i zašto je tadašnja većina u Gradskome vijeću 2020. godine odlučila naposljetku ipak oportuno prihvatiti naš prijedlog o utvrđenju raskida ugovora o koncesiji. I neka je. Ali smatramo kako borba za vraćanje Srđa i tvrđave Imperijal u okrilje javnoga interesa još traje. Ne treba ni spominjati nezavidno stanje postava Muzeja domovinskoga rata koji vapi za primjerenim uređenjem.
Ova najnovija arbitražna odluka neka bude podsjetnik da su još uvijek na snazi svi prostorni planovi koji predviđaju monstruozno velik broj turističko-apartmanskih kvadrata na platou Srđa. Prema tome, znat ćemo da je borba za javni interes na Srđu okončana tek kada vidimo da su ukinuti lokacijska dozvola i prostorni planovi koji to omogućuju. Propagandna mašinerija koja nas pod parolom „Respect the City“ bombardira marketingom vladajuće garniture namjerno pokušava zamagliti činjenicu da spomenute urbanističke planove treba pod hitno staviti van snage. Navodnoga straha od pravnih posljedica po grad, kojim su neki opravdavali ostavljanje planova na snazi, nakon ove arbitražne odluke više ne bi trebalo biti.
Ne snatrimo o dosad izgubljenim godinama već iskreno gledajmo u budućnost i razmišljajmo što nam Srđ može značiti i što se već sad može uraditi da taj prostor bude na korist Gradu i građanima. U novim prostornim planovima voljeli bismo, naprimjer, vidjeti ucrtane zaista rekreacijske i sportske sadržaje za građane Dubrovnika.
Hvala svima koji su vjerovali u našu borbu i ne odustajmo od Srđa, jer Srđ je (i) naš !
