Autorica: Jane Foster – Telegraph
Originalni naslov:
Has tourism killed Dubrovnik? Our expert reports on the fight to save the city’s soul
Je li turizam ubio Dubrovnik? Izvještaj naše stručnjakinje o borbi za očuvanjem duše grada
Dubrovnik, žrtva vlastitog uspjeha, i dalje glasno ječi pod prenatrpanim uličicama i infrastrukturom koja puca po šavovima. Kako biste u potpunosti uživali u ovom prekrasnom gradiću, obavezno ga posjetite izvan sezone.
Dubrovnik, najfiniji od utvrđenih gradova hrvatskog dijela Jadrana, smjestio se podno velebnih stijena Srđa još u 7. stoljeću. Grad je u povijesti upamćen kao središte Dubrovačke Republike, bogate državice koja je svoju nezavisnost očuvala od 1358. do 1808. godine. Iz kamenih uličica grada uzdižu se barokne crkve i plemenitaške palače, a kršne gradske zidine s kulama i bastionima iz 15. stoljeća izranjaju ravno iz jadranskog plavetnila. Jedinstvena kombinacija prirode i ljudskog genija urodila je ljepotom koju je prepoznao i UNESCO, uvrstivši 1979. godine Dubrovnik na popis svjetske baštine.
“Grad je izgrađen po mjeri čovjeka – suvremeni mu je turizam posve neprimjeren”, govori nam Marc van Bloemen (vlasnik apartmana Karmen, koji u staroj gradskoj jezgri živi od sedamdesetih godina prošlog stoljeća). “Kada upravljate Gradom poput Dubrovnika, jedini bi kriterij pri donošenju odluka trebao biti javni interes. Ali, u uvjetima masovnog turizma, novac postaje glavnim kriterijem.” Uistinu, u sićušnoj povijesnoj jezgri grada natisnulo se nekih stotinjak suvenirnica, isto toliko restorana, oko dvije tisuće turističkih kreveta i više bankomata po metru kvadratnom nego u Las Vegasu (o tome više malo kasnije). Tijekom sezone, kroz samo tri uska ulaza u srednovjekovnim zidinama okruženi gradić sliva se rijeka od 8000 posjetitelja, 2000 gostiju, 1500 građana i stotine turističkih radnika. Gužve na ulazima, pogotovo na onom glavnom na Pilama, su neizbježne. Nestrpljiva se masa posjetitelja od svibnja do listopada oznakama i konopima usmjerava u kolone za izlazak i ulazak u Grad.
Čak i gora od pješačke gužve ona je prometna na Pilama. U gradskim autobusima zajapureni turisti rogobore i pušu očajnički pokušavajući pronaći se na Google karti, dok privatni shuttle autobusi dovoze posjetitelje s kruzera vezanih u 3 kilometra udaljenoj gruškoj luci. Tu su i dnevni izletnici. “Grupe Koreanaca spavaju u Trebinju u Bosni i Hercegovini, dolaze autobusima, a onda se prekrcavaju u manja vozila na mostu (na ulazu u Grad) kako bi izbjegli plaćanje za zaustavljanje autobusa na Pilama”, kaže Marc van Bloemen. “Svako jutro možete vidjeti Korejke u vjenčanicama. Dolaze u Dubrovnik samo da bi se slikale na lokacijama iz popularnog korejskog televizijskog reality showa u kojem mladi posjećuju Dubrovnik u potrazi za ljubavi.” Nedvojbeno je da mnogi turisti uopće ne dolaze vidjeti stvarni Dubrovnik, nego sliku koju su vidjeli na televiziji. Nakon što je Dubrovnik poslužio kao lokacija za snimanje Igre prijestolja, brojni Amerikanci bez pardona Dubrovnik nazivaju King’s Landing.
“Prije rata (1991.) turizam je bio samo jedna od gospodarskih grana. Više od polovine gospodarstva pokretale su druge industrije. Imali smo Dubravku, tvornicu boja, Saponiju, tvornicu sapuna, preradu maslinovog ulja, velikog brodara i jaku lokalnu banku”, govori nam Marc van Bloemen. “Domaće stanovništvo si više ne može priuštiti živjeti u Gradu – na koncu preživljavaju tako što obiteljsku kuću pretvore u hostel.” Kako to utječe na stanovnike Grada i jesu li se stvari pomaknule nabolje u zadnjih godinu dana? “Nisam primijetila da ovo ludilo jenjava – ulaz s Pila je noćna mora, a butige su katastrofa”, kaže nam jedna od stanovnica Grada koja se inače bavi pripravom hrane. “Najviše mi smeta što su maknuli DM, pa u Gradu više nama niti jedne takve butige. Umjesto toga imamo prodavaonice nakita i restorane.” Na nju se nadovezuje druga gospođa, “toliko naših ljudi radi u turizmu da ne možeš doći niti do osnovnih stvari – nemoguće je naći električara ili vodoinstalatera.”
Godine 2018. predstavnici civilnih inicijativa iz Venecije, Paphosa (Cipar) i Dubrovnika, kao i oni s Krete, Krfa i Rodosa, osnovali su Mrežu civilnih udruga povijesnih gradova istočnog Sredozemlja, kako bi ukazali na opasnosti nekontroliranog turizma i njegove štetne posljedice na same povijesne gradove i lokalne zajednice. Petra Marčinko, predstavnica Dubrovnika u Mreži objašnjava, “Dubrovnik je izgrađen da bi zadovoljio potrebe njegovih 40.000 stanovnika, ne potrebe 4 milijuna gostiju koliko ih imamo svake godine, plus 1 milijun putnika s kruzera i dnevnih izletnika. Desetljećima se ne razvija javna infrastruktura, premda broj posjetitelja strmoglavo raste. Broj putnika s kruzera se ponovno povećava – ove će ih godine biti 50.000 više nego lani.”
Što se tiče ograničenja broja posjetitelja s kruzera, informacije su proturječne. Kako navodi Tonči Skvrce na stranicama Turizmoteke, “Dok gradska uprava tvrdi da će tijekom 2019. godine u Dubrovnik pristajati najviše dva kruzera s maksimum 5.000 putnika dnevno, na stranicama Lučke uprave mogu se pronaći podaci iz kojih je vidljivo da će tijekom 2019. godine u 14 dana stići više od 7.000 putnika dnevno, u drugih 14 dana njih više od 6.000 dnevno i u dodatnih 19 dana više od 5.000 putnika dnevno.” (Podaci na godišnjoj razini mogu se naći na mrežnim stranicama Lučke uprave Dubrovnik).
U međuvremenu, pojedinci ne stoje skrštenih ruku. U lipnju 2019. Alan Mandić, vlasnik prestižne boutique putničke agencije Secret Dalmatia, izjavio je kako više nema namjeru raditi s kruzerima. “Čitajući iz dana u dan članke i podatke o prekomjernom turističkom rastu i upoznavši se s izvještajem u Financial Timesu u kojem sam doznao da Carnivalovi brodovi zagađuju okoliš više nego svi automobili u Europi zajedno, jednostavno sam shvatio da se ne bih osjećao dobro da nastavim raditi s njima”, objašnjava nam. “Kontinuirana šteta što je nanose okolišu, istovar smeća ravno u Jadran, uništavanje lokalnih zajednica koje zbog gužvi više uopće ne mogu normalno živjeti, kao i negativna iskustva samih turista kojima gužve upropaštavaju doživljaj – sve su to razlozi za zabrinutost”. I dodaje, “Koristi su jednostavno presitne da bismo zanemarili razarajuće posljedice kruzerskog turizma na živote ljudi u popularnim destinacijama kao što je Dubrovnik”.
Na koncu, tu je i skandal s bankomatima – proteklih je mjeseci na desetine ružnih bankomata postavljeno između kamenih igli tradicionalnih izloga na Stradunu. Kao da Grad nema status zaštićene spomeničke cjeline! Namijenjeni su, van svake sumnje, strancima, jer nisu vezani niti za jednu hrvatsku banku. Kako bi ukazala na problem, Tea Batinić, vlasnica galerije Artur, za 5. lipnja je najavila i organizirala performans pod nazivom Sprovod izlozima. “Skupina od nekih pedesetak Dubrovčana obučenih u crno svečano je prošetala Stradunom i položila cvijet ispred svakog bankomata gdje je nekada stajao izlog”, objašnjava Tea Batinić. “Već sljedećeg dana gradonačelnik Mato Franković službeno je podržao prosvijed i potražio rješenje u Ministarstvu kulture. Na koncu se uspostavilo da samo devet od 22 bankomata na Stradunu ima dozvolu. Ostalima je uručeno rješenje po kojem moraju biti uklonjeni u roku od mjesec dana”. Na ovom mjestu vrijedi istaknuti da su u Dubrovačkoj republici javno isticanje bogatstva i rasipnost bili zakonom zabranjeni. Nema nikakve sumnje da bi stari Dubrovčani bili zgroženi nedostatkom ukusa i mjere o kojima svjedoče brojni bankomati. Natiskani u paru jedan do drugoga, noću osvjetljeni neonskim svjetlima, ljaga su na licu ovog ponosnog povijesnog grada.
Riječima jednog umornog ali ipak optimističnog Dubrovčanima, “Snimili su posljednju sezonu Igre prijestolja. Možda popusti pritisak”.
Originalni naslov:
Has tourism killed Dubrovnik? Our expert reports on the fight to save the city’s soul
